01 May 2016

P.J. HARVEY - The Hope Six Demolition Project (Island)

PoCNNovski ciklus


Nešto mi se ne da da zavolim ovaj album (broj preslušavanja: 23).
Pesme poput Chain Of Keys i Medicinals zvuče kao Morphine.
A njih sam voleo.

Čitao sam u Uncutu da je već godinama u nastanku. Da je PJ sa fotografom Seamusom Murphy-jem u više navrata proputovala Avganistan, Kosovo (što ne kažu Srbiju?) i Vašington (ovo mi je najbizarnija lokacija) kako bi dobila (proverila? raspisala?) inspiraciju za ovaj album. Nešto mi škripi u toj nameri, jer računa sa rezultatom. I pre nego što se dignu "Bosna" i lokalni NGO da mi opet spočitavaju Beogradski Sindikat i da sad mrzim Poly, jer je bila na Kosovu (a ne u Srbiji) i da mi se desnici (ruci) ne mili da raspiše nešto dobro o njenom novom albumu... Čitao sam u Uncutu da su PJ teško pale šljive, koje trule po travi, nesakupljene, kod neke baba Zagorke, u pustoj srpskoj enklavi. Posle joj i neki manastir teško pao. Nisu mnogo, ako imalo, Albanci. Ili ih barem ne pominje. Ali, razume da je tu bilo ravnopravnog klanja. PJ je OK kosovka devojka, što se mene tiče.

Poslednjih noći pred spavanje puštam sebi Rid Of Me. I dalje jako.

Da budem iskren, meni The Hope Six Demolition Project deluje, skoro na svaki način, kao "b-strana" Let England Shake. Njegov "od restlova" kompenijon.
Pesma Near The Memorials To Vietnam and Lincoln je dobar primer za rečeno.
Ali The Organge Monkey, recimo, pre deluje kao primer pesme koja nije ušla na Let England Shake. A to nije isto.

Kad mu se sasvim prepustim, i kad popuste stege intelektualne i pred znanja o njegovom nastanku, i kad se čuju trube, pomislim/ poverujem da je u pitanju Poly-n "njuorleans" album. Marš povorka jedne žene, protestna koliko i rekvijemska. Ako ste gledali Treme (ili bili u Nju Orleansu) onda znate da je tamo svaka takva. Da menjaš je razlog da živiš, da u tome nisi uspeo je razlog za tugu.

Poly ima obavezu. Da li baš prema Kosovu, Avganistanu i Amerima, ne znam. Čitam Uncut, (al)i imam utisak da su se lokacije i događaji nametnuli više zato što su bili izvodljivi, nego zato što za sobom vuku neku simboliku ili aktuelnost. Jer Bosna je jača priča od Kosova, za "ovo naše", a Irak, pa sad i Sirija, od Avganistana (Avganistan je "stara priča", čak). Ali, deluje da je Seamus tamo imao kontakte i mogao da je odvede. A ožiljci su i dalje sveži, pa ostavljaju utisak.

Veoma sam bio dirnut tim skoro homerovskim činom PJ da na Let England Shake opeva minule bitke kao kritiku na sve (aktuelne) ratove. Trenutak i vanvremenost su se lepo ukrstili. Pesme su bile bolne.

The Hope Six Demolition Project, u nekom trenutku čak sniman pred "živom publikom" kao galerijski performans (po 40 ljudi puštano je u prostor do studija da kroz jednosmerno staklo posmatra snimanje albuma) nema jasan fokus. PJ kao kosovka devojka luta po lokacijama krivim i nedužnim i beleži rane, šta je ostalo, nadu i beznađe. Možda bi sve bilo bolje da ne znamo gde je bila, tj da verujemo da je neka unutarnja (moralna) obaveza naterala da reportersko-voajerski obiđe žarišta i isprovocira sebe. Ali, preveliko otkrivanje, skoro  kao da je muzika prilog putopisu (a čitam, u Uncutu, naravno, da će biti i film) i sve deluje kao da je potrebno da znamo dodatni info. Da zavežemo pesme gde nam je gazdarica rekla. Opirem se tome. Ne zato što mi sve deluje kao hipsterski CNN, već zato što je bajato. Avganistan, Kosovo i Vašington su nepromenljive (OK, vi kažete "sporomenjajuće"). Ali, najviše od svega imam problem da shvatim šta ih sem NATO bombardovanja povezuje (a to nije tema). Bajati su da rasplamsaju priču o svevremenom, neprekidnom, neprelaznom ljudskom nasilju i njegovim posledicama. Usamljenosti nakon rata.

Deluje mi da je zakasnila. Malo.

Pesme poput A Line In The Sand, sa uvek poželjnim visokim tonovima njenog glasa, koji je učine milijom i onostranijom, zaista ne traže jasan kontekst. Avganistan, san, noćna mora, nije važno. Daleko je zanimljivije sa koliko umešnosti PJ instrumentalizuje zvukove i ritmiku koji kao da dolaze sa one one-man-orchestra igračke. I naivno, i poletno.
Top pesma.
Baš kao i River Anacostia. Koja me vapajem podsetila na In the Dark Places (sa LES). Volim kad PJ kontemplira srcem.
Kao u The Ministry Of Social Affairs (i jedino tu, rekao bih, ono pukne, kao i glas).

The Hope Six Demolition Project (što je, inače, naziv nekog vašingtonskog projekta za rušenje i raseljavanje problematičnih zona i njihovo pretvaranje u "pogodnije" naseljavanjem novih stanara tj ne starih stanara) dolazi nakon Let England Shake koji mu je pozmašno zaklonio sunce i uprkos dobrim namerama nema snagu da se nametne kao diskusija. Konstatuje ona, konstatujemo mi, i raziđemo se nakon toga.
Da ga jebem, neke pesme, poput The Wheel, bukvalno zvuče kao neke pesme (The Words That Maketh Murder) sa Let England Shake. Koji je, btfuckinw, isto takođe bio pilot singl!
I Parish, Flood i Mick su ponovo tu.

Možda nema (nažalost) toliko elegičnih momenata kao na Let England Shake, i PJ deluje nekako borbenije, "prisutnije", energičnije. Pesme su možda više skandirajućih refrena (već od uvodne The Community Of Hope) i manje pop-pitkog vokabulara i sadržaja (već od The Ministry Of Defence).

Poslednju stvar na albumu, Dollar, Dollar, koja se poprilično razlikuje od prethodnih pre svega svojom hujućom "weeping" atmosferom i izostankom ritma, i pratećim polu-gospel vokalima, i fakin saksofonom, nisam baš zavoleo. Niti mi je drago što zatvara album, tim elegičnim polu-fejdom koji se pretapa u audio-dokumentarnu kulisu. Mnogo mi to jeftino, ko neki CNN Kontiki. Da se zamislimo.

SELEKTAH: 7/ 10

6 comments:

  1. skoro kao angažovana faza karijere slađane milošević. samo dosadnije.

    ReplyDelete
  2. poslednje sto smo ocekivali je da pj harvey postane sledeca patti smith - dosada sa hipi inklinacijama.

    ReplyDelete
  3. Nemoj da slušaš Mjehura, ostavi ocene, jer ovde relativno visoka ocena pokazuje tvoj (i ne samo tvoj odnos, guilty as charged) odnos prema Polly Harvey, čak i kad se preigra, što je očigledno slučaj. Mene često razočara kad preslušam album i shvatim da mi se i dalje najviše sviđa prvi singl, a posle dvadesetak slušanja meni je "The Wheel" najbolja pesma. Ok, "A Line in the Sand" je tu negde, mada i dalje deluje kao restl sa "Let England Shake". Imala je PJ i ranije promašaje i čini mi se da ću pre da slušam ovaj album nego recimo "Uh Huh Her". Ili onaj što je radila s Johnom Parishom devedesetih.

    jm aka popkitchen

    ReplyDelete
    Replies
    1. meni su njeni albumi sa parishom fenomenalni. kad malo bolje razmislim i ja najslabije stojim sa brojem preslušavanja uh huh her i white chalk. čim se skinem sa rid of me (koji me uspavljuje svako veče) puštam ova dva. a bojim se da će hope uvek ostajati u senci let england, pa i svih ostalih albuma, kao nedovoljno profilisan, pre svega muzički.
      mada, ko zna šta donosi starost?...

      Delete
  4. taj sa parishom sam slušala kad je izašao, mislim na "dance hall at the louse point", a to je bilo kad sam bila u gimnaziji, mislim pozajmila sam disk iz cd kluba ban na banovom brdu, presnimila ga na kasetu i koliko se sećam to mi se nije dopalo. a white chalk sam dosta slušala, jer sam je i ukačila na toj turneji. mogla bi svemu tome da dam novu šansu, pa da re-evaluiram stavove. ali let england shake, to bring you my love, is this desire... to mi je sveto trojstvo.

    ReplyDelete
    Replies
    1. zamenio sam rid of me kao album pred san sa uh huh her i moram da ti priznam da isti nikad više nije jebao kevu. da sad krojim sveto trojstvo, is this desire - let england shake - uh huh her. ali realno u njenom slučaju nikada ne bih mogao sveto trojstvo, jer rid of me, to bring you my love, dry, 4track demos, oba sa parishom, a verovatno i white chalk koji sledi kao sledeći album pred san

      Delete