22 August 2018

U BIOSKOPIMA: NASLEĐENO ZLO (HEREDITARY)


O ovom filmu proneo se glas nakon premijere na Sundanceu kao o "najboljem hororu ikada koji morate da pogledate!".
Naravno da sam jedva čekao.
Onda je film došao u bioskope u popularni i jedini termin od 15.30h i sa mojom i Angelininom decom zaista nismo stigli da se izorganizujemo.
A onda je Stari izašao sa svojom poražavajuće oštrom recenzijom, i meni je ostalo samo da čekam da film stigne na platforme.

Sad slede ozbiljni spojleri zbog kojih treba odmah da odfakofujete ispred vaše platforme i prvo pogledate ovaj film.

Jer film je jebena remekdelčina!

Oko čega ćemo se možda malo više sporiti, mahom na vašu štetu, nego u slučaju nekih očiglednijih primera poput Deer Hunter ili The Last Boy Scout.

Do vas je kako ćete sebi izinterpretirati Hereditary, ali da li je on alegorija i šta ta alegorija pokriva svakako je manje očigledno nego u slučaju mother! sa kojim je Stari skoro neoprostivo uporedio ovaj film.
Evo moje interpretacije.

Na početku filma kamera sa prozora maminog studija i pogleda na dečiju kućicu u kojoj je volela da spava njena ćerka tinejdžerka prelazi na maketu njihove kuće, i sobu njenog sina, koja odjednom oživi i radnja filma počne. Na samom kraju, sa njenog sina koji je sveže krunisan u vođu nekog kulta prelazimo na maketnu ilustraciju tog prizora. Dakle, film je oivičen time da je on plod nečije mašte. Recimo, majčine.

Ono što se između te dve ivice dešava je burna tema ovog filma. Jedna porodica koju čine tata Steve (vau, Gabriel Byrne je živ!), mama Annie (Toni "Spooky" Collette), stariji sin Peter i ćerkica, malčice "neprijatnog" fizičkog izgleda, Charlie, prvo ostaje bez bake, Anniene mame, a potom, u urnebesno orkestriranoj tragediji (koja priziva najlepše smrti serijala Final Destination) ostaje i bez Charlie. Od tog trenutka bol, naročito majčin, usled gubitka deteta počinje da biva esencijalan sastojak koktela ludila koji se mućka sve do kraja filma. Pored uobičajeno neprijatnih i atipičnih načina kojim se jedna porodica nosi sa ovakvim gubitkom, ovde osećaji krivice (kod sina i majke) na površinu dovlače i neke neprijatne trenutke (poput činjenice da ga majka nije želela i da je na sve načine pokušavala da ga pobaci). Pored toga, majka ima porodičnu genezu mentalnih bolesti (pored toga što je "umetnica" koja pravi mikro precizne makete "svog života").

Na ovako preplodnom terenu reditelj debitant, Ari Aster, potom uvodi spiritualiste i kult, kome je pripadala pokojna baka, koji za sobom povlače duhove i klasični arsenal horor prepadanja... Sve to na kraju dovodi do ustoličenja "novog kralja" kulta. Koji je, čini se, pre toga obitavao u telu "tomboy" ćerke, čijeg tela se trebalo lišiti da bi on okupirao novo i superiorno muško telo. Baka, koja je kraljica u tom kultu, samo je pomogla da se proces realizuje.

Očekujem da ćete reći da se u najboljem slučaju radi o vrlo baroknom postmodernom hororu koji miksuje sve i svašta, ali ja mislim da je Aster sve to genijalno rasporedio. To jest da je najveći deo filma serija "mekgafinovskih" igri sa gledaocem i njegovim očekivanjima. Na početku već bakina smrt, i pojava njenog duha, priziva ukletu kuću. Charlie ima lice Zvonara Bogorodične crkve i deluje da će ona biti sledeći subjekt horora, naročito kada strada... Aster je maminom posetom nekoj AA grupi već otvorio prostor da nas upozna sa njenom porodičnom istorijom mentalnih bolesti i da otvori mogućnost da će ono što gledamo biti ilustracija maminog "šizofreničnog divljanja"...

A onda dođe Joan, vazda zlosutna Ann Down (koja je nesumnjivo baš zbog toga i kastovana), koja mami pokazuje neku vrstu spiritualnog rituala koji ima "pet sematary" efekat, ali i predvidljivost tog žanrovskog sredstva vrlo brzo se izvitoperuje. Na moju radost. I odvodi film u oktansko, skoro hipi-sedamdesetaško, ludilo, kakvo retko viđamo.

Ja obožavam da se horor ne objasni. I ovde sam proveo sat i po vremena filma moleći se tiho u sebi da se poslednji minuti filma ne utroše na neko matematički jasno objašnjenje koje će pokazati "usual suspects" metodom "šta smo gledali kad smo gledali" i šta je zapravo razlog svemu... Hereditary to ne uradi. Zapravo, on ponudi mogućnost za jedno tumačenje.

Mama je opustošena gubitkom kćeri. I mentalna bolest koja je u njoj tinjala počinje da se rasplamsava. Pravo niotkuda izvlači se priča o kultu koji prenosi duh svog kralja iz tela u telo (i tako mu omogućuje večni život), priča iz knjige koju joj je majka poklonila. Spiritualna seansa i kult, koji su fantazija u njenoj glavi, postaju sredstvo da se ćerka oživi u telu sina, koji potom postaje meta njenog maltretiranja i horora. Za majku je jedini način da nastavi dalje, da osmisli način da i ćerki i sinu ponudi novi život. S obzirom da stvar počinje i završava maketom, lako je moguće da je sve plod njene fantazije. I neodigranog.

Ali, bitnje od smislenog objašnjenja je to što Hereditary opravdava time svoj horor barok (pristajem i na "cirkus"), jer bol i ludilo u majčinoj glavi ne moraju da povlađuju žanrovskim postulatima, već samo nekoj priručnoj logici koja koristi poznate horor matrice i spaja ih tako da koriste njenim "privatnim" svrhama. Hereditary u tom smislu nudi vrlo privatnu horor vožnju koja je vanserijsko osveženje koje je ovom žanru preko potrebno, već godinama.

SELEKTAH: 10/10


1 comment:

  1. Meni veći horor od ove recke ne treba, najživopisniji si kad kontriraš /uvek?/

    ReplyDelete