08 June 2009

LA MEGLIO GIOVENTU

Šest godina kasnije













Šest sati u cugu! Dobro, napravio sam dvadeset minuta pauze na polovini, između prvog i drugog čina, ali tako je i predloženo... Maša je otišla u selendricu, ja sam bio u mutnom raspoloženju i hteo sam da se izgubim u nečijem tuđem životu. La meglio givoentu, ili kako je poznatiji na nama bliskijem jeziku- The Best Of Youth, već najmanje tri godine čuči među mojim filmovima i čeka da bude pogledan. Šest sati bilo čega te večeri delovalo je kao put na mesec!

Ako ćete suditi o ovom filmu samo na osnovu toga da li je vredelo uložiti u njega šest sati odnosno da li je trebalo šest sati da se ispriča ovako nešto, onda mislim da ovo nije film za vas. A mislim da ovo nije ni film za svaku priliku. Ja sam imao sreće.




Dakle, tokom š.e.s.t. sati, odnosno skoro četrdesetak godina (od 1966 do 2003.) pratimo sudbinu dva brata (i njihove bliže porodice, sestara i roditelja) prelomljenu kroz događaje koji su obeležili drugu polovinu XX veka u istoriji Italije. Oni koji su bolje upućeni u nju znaće i bolje od mene da li je autor (Marco Tullio Giordana) potkačio sve što je bilo bitno ili je napravio selekciju koja je odraz njegovog ličnog viđenja italijanske istorije. Stariji brat, Matteo, je lep, zatvoren, hladan, poetičan, sociopata, a mlađi Nicola je otvoren, dobrodušan, topao i idealista. Matteo studira književnost, ali odustaje, odlazi u vojsku i na kraju završava kao policijski inspektor. Nicola studira medicinu i postaje psihijatar.


Priča počinje (i NIKADA neću prestati to da napominjem!) u varovatno najlepšem periodu ljudske istorije- šezdesetim. Vespe, ciao bambina, Rim, sunce, mladost... recept za božanski život. Dva brata na kraju školske godine spremaju se za put u Norvešku. Međutim, Matteo igrom slučaja susreće Giorgiu, prelepu mladu devojku, kojoj psihičke probleme u obližnjoj klinici lekari otklanjaju serijom elektro-šokova. Matteo odlučuje da je „kidnapuje“ iz bolnice i vrati roditeljima. Nicola, bez mnogo reči, pristaje da mu pomogne. Usput, oba brata zaljubiće se po malo u devojku i ona će ostaviti traga na njihov ceo život. Ujedno to će biti i poslednji put da su nešto uradili zajedno, jer će „nemogućnost“ da je spasu rascepiti njihove sudbine i odvesti ih putevima kojima putujemo narednih pet sati.




Braća se ponovo sreću tokom saniranja posledica poplava u Firenci, a razilaze nakon zauzimanja različitih strana tokom šesetosmaških (i kasnijih) demonstracija, a na putu istorije obilazimo i rad Crvenih brigada, sicilijanske mafije (ubistvo Falconea)... Nicola par godina kasnije pronalazi Giorgiu tokom obilaska neke medicinske ustanove i dovodi je u svoj sanitorijum, gde će je i Matteo poslednji put sresti... Ova intimna istorijica dva brata, vezana za Giorgiu, pomaže nam da zavirimo u uspon i pad njihovih ličnih ideala, u ostvarenost i neostvarenost snova, otkriva nam njihove emocionalne amplitude, dok sama Georgia povremeno služi kao lična ispovedaonica braće pred kojom su bili najiskreniji o svojim dubokim intimama.

Giordana je u pričanju priče ostvario fenomenalan ritam, koji se od početka do kraja ne menja. Tokom radnje obići ćemo praktično skoro celu Italiju i zahvaljujući fenomenalnoj fotografiji nauživati se u prizorima sredine u kojoj ova priča zaista opravdano zauzima prostor „veći od života“. Funkcionalnom, ali ništa manje raskošnom, upotrebom scenografskih elemenata Giordana dočarava menjanje dekada i tu moram da primetim (ono na šta, inače, retko obraćam pažnju) da je šminka odradila fenomenalan posao u „po-ostarivanju“ junaka, s obzirom da isti glumci igraju likove tokom četrdesetak godina njhovih života.



Iako su i Luigi Lo Cascio (Nicola) i, naročito, Alessio Boni (Matteo) odlični, duša ovog filma, ipak, leži u ulozi Adriane Carati, njihove majke, koju je sa toliko emocija dočarala Adriana Asti. Ova učiteljica književnosti dobija na značaju i na prostoru tek u drugoj polovini filma, kada njena supružnička i majčinska ljubav, kao i serija tragedija koja je zadesi, dolaze do izražaja. Njene krupne oči, koje neprekidno lutaju kao da je u pitanju tik koji se ne da kontrolisati, otkrivaju nam nemoć majčinske brige i frustraciju koja usled toga lagano postaje razlog njenog gašenja. Čime Adriana postaje jedna od najlepše dočaranih majki u inače bogatom korpusu ovih likova u italijanskoj kinematografiji.

Ako ostavimo po strani razne istorijske spektakle i biografije čija radnja po difoltu obuhvata par dekada, pa i vekova, La meglio gioventu je ona vrsta intimne, „male“ biografije, ili dokumentacije, nečijih života, gde ovih pregolemih šest sati predstavlja tek kap u prikazanih četrdesetak godina. I ta nemoć da pobedimo prostranstvo, čak i, sopstvenog života tera nas da na vreme odaberemo šta je bilo „best of youth“ i držimo se toga. Barem toga.







3 comments:

  1. slobodane, svaka čast!moram da te pohvalim javno za održavanje kvaliteta pisanja...uprkos tvojoj hiper produktivnosti i dalje je uživanje čitati tvoje kritike...stavio sam na download sva 4 fajla ovog filma...dolce vita, sladoledi i bella italia!

    kerovodja

    ReplyDelete
  2. Ovo zvuci jako primamljivo. Vec se radujem sto ga jos nisam gledala pa mi sestocasovno uzivanje tek predstoji.

    ReplyDelete
  3. @ kerovodja

    hvala na lepim recima. jos bih se vise radovao kada bi nakon gledanja dosao ovde da kazes da li sam i koliko bio u pravu. odnosno podelis sa nama svoje misljenje

    isto vazi i za blurred :)

    ReplyDelete