03 June 2009

LJUBAV JE… produžni kabl

BAT FOR LASHES – Two Suns (Parlophone)






Neke albume odložite za kasnije. I onda čekate.

Prvi album Bat For Lashes, Fur And Gold, i dalje čeka. Iako ona pesma za potrebe čijeg spota Bat vozi bajs (i to unazad?) uopšte nije loša. Ali valjda je pogrešan raspored publiciteta (izgubila u trci za nagradu Mercury od Klaxxons) i informacija (u mojoj glavi ona je i dalje fusnotirana kao Novozelanđanka) doveo je do manjka interesovanja.

Two Suns nije čekao toliko.

Ubrzanom interesovanju je znatno doprinela i činjenica da je Maša odnedavno počela da je spominje nakon jutarnjih MTV obroka, a to je vrlo neobično s obzirom da Maša ne voli ni Kate Bush, ni Siouxsie, ni Annie Lennox, na koje vas Bat For Lashes može podsetiti (i to prijatno). Ali voli The Knife. Koji su takođe na listi BFL sastojaka.

Zato je Two Suns čekao samo dva meseca.

I sad kada je tu ja vam ga preporučujem. Naročito tokom ovih di-mi-je-onaj-štrik-das-obesim-dana kada organizam traži više sna samo da bi prevladao ogavnu javu. Jasno je kao dan da ja u iole mračnijim sredinama ne bih izdržao više od mesec dana.





Bat For Lashes je teatralna. Njen muzički izraz je pozorištance baš kao i kod Kate Bush, sve sa mesecima, planinama, sirenama i vitezovima, senkama...To je svet vrlo romantičan, vrlo potreban i upadljiviji nego autifiti Lady Gage u ovim „brate, što te nema na jutjubu?“ vremenima. Bila je takva i Bjork, pa čak i Annie Lennox (u doba Love Song For A Vampire), koja mi je najnemilije poređenje. Ali Bat For Lashes je stalno negde između svih njih. To je najveći kvalitet Two Suns- taman kada mislite da će zapasti u plastičnom hirurgijom zaštićenu gerijatriju on se povampiri nekim elegantnim aranžmanom plemenski zvučećih ritmova, koji je skoro uvek garancija mlade krvi i mladog mesa.

Glass, pesma koja otvara album, je meni (trenutno) najbolja. Najviše zbog toga što bi bez problema mogla da otvori i album Hounds Of Love, Kate Bush. Bat očigledno ima dobro uvo za produkciju koja, iako je u suštini mastan ripof esencijalnih radova 80-tih, od A-ha, preko The Cure, pomenute Kate, Japan, pa i Simple Minds, svojom kombinacijom sintisajzera, jeftine grandolikosti koju postižu kombi-orkestri i romantičarskog dekora, zapravo oneobičava nešto što se lako moglo preturiti i u curu za klavirom „koja sama komponuje svoje pesme“. Oneobičavanju je dosta pomogla i muzička podrška tzv. „neo-afro-beat“ benda Yeasayer.

U godinama kada goth-pulp poput Twilight-a postaje Harry Potter za novu generaciju tinejdžerki, ove nešto starije u mističnim baladama (kojih na Two Suns ima dosta) pronalaze dovoljno utehe da život neće jednog dana postati sve ono o čemu su im pričale očajne domaćice. Naročito se radujem njihovom susretu sa poslednjom temom (na regularnom izdanju), The Big Sleep, zbog koje će sve i jedna od njih provesti sate guglujući gostujućeg Scott Walkera među živećim operskim tenorima.

selektah: ***1/2

2 comments:

  1. hmmm ... mislim da nije novozeladjanka ...
    vec iz Brightona otac pakistanac, majka engleskinja :)))

    i 79-to godiste je... i nema dechka :))

    ReplyDelete