17 July 2009

LA GRAINE ET LE MULET

Dugo nisam gledao film koji me je ovoliko rastužio








Mislim da je najveća muka Abdela Kechiche, reditelja ovog filma, što je svoj film morao da snimi na francuskom. Jer druga stvar koja zasigurno provejava ovim filmom je mržnja prema Francuzima. Ona se lepovaspitano predstavi na početku, a onda tek povremeno tokom filma proviri svoju ogavnu glavudžu, da bi vas na samom kraju zakucala kao malj od sedam tona. Uprkos vašim nadanjima. Govorim o beznađu. I to onoj najgoroj vrsti, koju iznosite sami na svojim plećima, dok svi ostali upiru pogledom u vas očekujući spas, i čak su voljni i da vam pomognu.

La graine et le mulet je njuskul neorealizam. Tema je stara- radnici ostaju bez posla, a nadležni koji treba da misle o njima zatrpavaju ih tonama formulara pre nego što odbiju da im bace pojas za spasavanje. S tim što smo ovaj put u francuskoj luci Set, gde tuniski Francuzi očajnički pokušavaju da sebi nađu mesto u gradu u kome brodarsko-ribolovačka industrija lagano odumire i postaje jedno od "istorijskih mesta za posetiti" stižućem turizmu. Ni metod nije nešto nov- naturščici pomešani sa profesionalnim glumcima izlaze sa različitim rezultatima, a dijalog deluje uglavnom improvizovano. Jedino je novo što je melanholična poezija neorealizma zamenjena prljavijim, dokumentarističkim stilom koji skoro da briše granice između reportaže i filma. Ništa, dakle, čemu nas Soderbergh već nije naučio.





Iako će vam to paradokslano zvučati, ali najveće mane ovog, po mnogo čemu, odličnog filma kriju se u nedovoljno atraktivnoj realizaciji sopstvene autorsko-žanrovske postavke. Habib Boufares, koji igra Slimanea, radnika koji ostane bez posla u brodskom servisu, pa poželi da otvori restoran u ruci, deluje previše naturšički tupo i mutavo i bolji je dok ćuti. A terali su ga da priča. Isto bi se moglo reći i za većinu njegovih kolega koji su takođe „prvi put na fimu“. Kechiche nije proveo dovoljno vremena radeći sa njima na postavci scena i nekako se previše uzdao da će oni sami stići do detalja „originalne stvarnosti“ ako budu igrali svoju sopstvenu. Dijalozi kroz koje pratimo navike jedne velike muslimanske porodice (nedeljni ručak) deluju usiljeno, isklišeizirano, „stidljivo“ i najviše užitka gledalac će pokupiti upijanjem „nemih“ detalja.

S druge strane, Hafsia Herzi, koja igra Rymu, ćerku žene sa kojom Slimane živi nakon razvoda, je apsolutno fenomenalna. Njena borbenost je vrlo elokventno dočarana kroz njenu brbljivost i ako te deonice nisu bile napisane onda joj treba skinuti još jednom kapu na izvanrednom talentu za improvizaciju. Kada na kraju filma silom prilika zaigra trbušni ples pred vama će se ukazati mlada glumica pred kojom (bi trebalo da) stoji velika karijera.




Ono što je najdiskutabilniji deo filma je Kechicheov jednostrani bes prema Francuzima. Oni su ti koji otpuštaju radnike, oni su ti koji sede u gradskim vlastima i komplikuju stvari i daju lažnu nadu, oni su ti koji dođu da krkaju za džabe i onda nemaju strpljenja za svog domaćina, pri čemu mu većina njih na licu mesta radi o glavi. Kechiche je toliko drzak da kroz jednu scenu „perverznijeg“ načina seksulanog zadovoljavanja želi da kaže i da su Francuzi pravi mali belzebubi. Kao protivtežu tome i objektivnosti radi Kechiche istina „kompromituje“ Slimaneovog sina tako što od njega pravi oženjenog preljubnika i mangupa. Ili je on možda, ipak, samo „iskvaren“. Zna se od strane koga.

Ipak, finale ovog filma je maestralno. Dok Ryma pleše ne bi li zabavila goste restorana dok se ne pronađe nestali „famozni“ kuskus, Kechiche kroz etape njenog plesa lagano diže tenziju. Na drugom kraju grada Slimane juri "kradljivce svog motora" (omaž?), a Rymina mama, iz najboljenamere, za goste donosi svoj (izvikano gadni) kuskus...

Crno. Crno. Crno. Crno. Crno. A vi se nadate. I nadate. I nadate. I nadate. I nadate. I onda kraj.

selektah: 7 plus / 10






2 comments:

  1. pa nije daleko od generalne socio politicke situacije. niza srednja klasa gubi tlo pod nogama vec jedno vreme u francuskoj. kulminiralo je prosle nedelje kad su strajkaci renoa pretili da ce dici u vazduh fabriku koju suu zauzeli sa nadom da iskamciti vecu otpremninu ( sa 3000 eura po choveku na 15000 ) kako malo vredi ljudski zivot kad imas desnicare na vlasti . sarkozy rules - base la police
    bane

    ReplyDelete
  2. batabane,
    tacno se oseti kad si na odmoru... :)

    ReplyDelete