24 September 2009

THE APOSTLE

12 godina kasnije (nikada u tekstu nisam upotrebio više reči pod navodnicima)











Ako verujete u Boga i ako pri procesima demonstriranja te vere drugim ljudima izgledate kao ludak koji je upao u trans- da li to znači da je vaše verovanje “legitimnije” ili da ste, naprosto, ludak? Nakon gledanja (čak!) trećeg rediteljskog ostvarenja Roberta Duvalla, ja počinjem da verujem u ono prvo. Svako može da fingira i zloupotrebljava taj proces, ali, eto, sad sam skloniji da verujem da kvalitetnija vera čuči među tim “maničnim pričerima”.

Sonny (Duvall) je od malena izložen uticajima vatrenih (crnih) evangelista i vera u Isusa Spasitelja predstavlja kičmu njegovog bića. On je toliko ispunjen verom da kada naiđe na fatalnu saobraćajnu nesreću ne juri iz kola da bi pružio (“hitnu”) pomoć povređenima, već im pruža reč utehe, otvara im nebeska vrata, moli se za njih i poručuje im da šta god da se desi da je Isus sa njima. I oni “ožive”. Od tog trenutka ne bi trebalo da imamo dileme da je Sonny “Božiji čovek” sa “ljudskim manama”.

Iako će se tek kasnije spomenuti, a onda i prikazati da je Sonny ženskaroš, veći problem za njegovo hrišćansko biće predstavlja to što ga njegova žena (Farah Fawcett) vara, a svojim uticajem uspeva i da ga nakon “separacije” izbaci sa mesta pastora lokalne crkve. U trenutku alkoholom pomućene vere Sonny će njenog ljubavnika zveknuti bejzbolkom što će ovog mučenika baciti u komu. A Sonny-ja poslati na put iskupljenja. On iz Teksasa stiže u Luizijanu, vođen “Božijom rečju” i tamo sa penzionisanim lokalnim popom osniva crkvu “One Way To Heaven” koja izgleda kao drumska kafana pored puta na kojoj je postavljena svetleća strelica koja pokazuje put neba i na kojoj je ispisan pomenuti natpis. Iako sve izgleda idiotski, ne razumem zašto bi više vere trebalo da bude u Gračanici, Aja Sofiji ili nekom od petsto indijskih hramova u kome obožavaju Hanumana, boga majmuna…




Sonny samog sebe proglašava apostolom, počinje da radi nekoliko poslova ne bi li skupio novac za oporavak crkve, ima svoj radio-šou kojim prikuplja pastvu i vrlo brzo u crkvici počinje da se ori ljubav prema Isusu u tradicionalnom “uzavreleom” maniru evangelističkih crkvi. S druge strane, iako pored kreveta i dalje drži fotografiju svoje žene i dece, Sonny jurca za sekretaricom lokalne radio-stanice. Pastuvske potrebe nemaju nikakve veze sa pastvom.

Igrajući Sonny-ja Duvall ni jednog trenutka ne ironizuje njegove ciljeve, iako u par navrata daje jasne signale da se radi o čoveku nabusite, samoljubive ličnosti (kada u dajneru gde radi vidi da se sekretarica pomirila sa svojim mužem, Sonny će dati otkaz istog trenutka uz komentar “da kroz prozor za služenje hrane više neće proturiti ni jedno jedino jelo” . Jednom prilikom Sonny će se čak i potući sa nekim lokalcem koji će deo njegove pastve nazvati “n-word”, da bi prilikom sledećeg susreta sa tim istim čovekom Sonny prizvao Isusa u pomoć i “lepom rečju” ga privoleo da potisne gnev i pronađe ljubav u svom srcu. Scena takve “demonstracije vere” zaista je maestralna i kao metod za mirenje ljudi dobila bi blagoslov svakog ateiste.



Duvall sve vreme prepušta Sonny-ja naizmeničnom delovanju “božijih” i “đavoljih” sila koje nam ukazuju da prisustvujemo i testiranju čoveka i testiranju vere. I kada na kraju, policija dođe po Sonny-ja (jer je onaj mučenik u komi u međuvremenu umro) jasno je da u zatvor odlazi Sonny-čovek, da ispašta počinjena nedela, ali jasno je i da je Sonny-vernik našao načina da iskupi svoja nedela (kroz “preporod”), kao i da između Boga i njega nema šuma.

Čime je nekako zadovoljena i zemaljska i nebeska pravda? Zar ne?




1 comment:

  1. si gledao flash forward, novu seriju koja je krenula juče? moguća zamena za lost, čak ima i referenci na istu seriju.

    ReplyDelete