27 October 2009

U SUSRET L'OREAL CINEMANIJI: IN THE ELECTRIC MIST

Noar izgubljen u magli











Nemam nameru da se pravim da znam ko su Bertrand Tavernier (reditelj) i James Lee Burke (po čijem romanu je napisan scenario), ali osmo čulo mi govori da ova imena ozbiljnim (i krimićima sklonim) filmofilima treba nešto da znače.

In The Electric Mist je jedan konfuzan, dosadnjikav i loše skrojen film koji je na svu svoju muku uspeo i nemoguće, a to je da učini da američki jug (Luizijana) ne izgleda kao mesto na kome su život i smrt velelepno spojeni u jedno. Cenim da je prvi problem bio loš scenario koji nije uspeo da intrigantnije isplete sve motive jednog zastarelog i jednog aktuelnog slučaja ubistva, koji su u knjizi, pretpostavljam, ukusnije razmešteni, dok u filmu, mahom, smetaju jedan drugom. Drugi problem je što je Tavernier noar građi pristupio bez imalo nadahnuća ili, barem, precizno formulisane stilizacije, već je istu tretirao kao B-triler u koji su mu slučajno zapali Tommy Lee Jones i John Goodman.



Osnovna priča je jednostavna. Neko ubija devojke sumnjivog morala i detektiv Dave Robicheaux (totalni mis-cast u predrvenom Lee Jonesu) mora da reši slučaj. Materijala za kompleksnu postavku glavnog junaka ima. Dave je bivši alkos, sada porodični čovek, kome nakon slučajne konzumacije LSD-ija počinje da se priviđa južnjački general koji mu kroz trabunjanja Lynchovskog tipa daje razne savete u vezi sa istragom. Život i smrt su tu, dakle.

Međutim, pod-zapleti ubijaju dragoceno vreme da se nešto uradi sa rasnošću osnovnog plota. Prvi se tiče četrdeset godina starog ubistva kome je Dave prisustvovao kao klinac. Simbolično, ubistvo se može tretirati kao Daveov prvi slučaj koji tek sada rešava, a s druge strane ono otvara prostora za spekulacije o tome ko je zapravo Dave Robicheaux i kako je moguće da se on nalazi na fotografiji sa već sto godina mrtvim južnjačkim generalom. Ovaj poslednji kadar, koji to otkriva, traje dvadesetak sekundi, ali unosi jedno petsto kila xtra-konfuzije.



U paketu sa ovim zastarelim slučajem ide i holivudski glumac Elrod Sykes (uvek solidan Peter Sarsgaard) koji je na snimanju filma našao crnčeve mošti i koji u nastavku filma uglavnom, u pijanom stanju, pravi sranja i ne služi ama baš ničemu! Pored njega tu je i Baby Feet Balboni (uvek neprejebivi John Goodman), koji je stari Robicheauxov prijatelj, ali novi neprijatelj, i čijih dvesta kila takođe nema nikakvu dramaturšku svrhu sem da otvori dodatna, nepotrebna pitanja poput- šta jedan buržuj njegovog kalibra radi u ovoj nedođiji? Jedan od mogućih odgovora je- predstavlja noar kliše o bogatom negativcu, čije je lepljenje za Holivud još veći kliše ego manijaštva.

Bez prostora da prodišu, zatrpani žrtvama za koje nas zabole, izgubljeni u magli sa mrtvim generalom, i epizodisti i glavni likovi odrađuju čvorna mesta narativa kako bi se makar puka matematika rešavanja ubist(a)va isterala do kraja. Zbog toga s jedne strane imate bled i formulaičan triler, a sa druge noar setting koji je neko greškom dovukao na set.

selektah: 2 / 10




2 comments:

  1. ubio si mi i najmanju želju da ga pogledam. a čovek i onako već neko vreme pravi loše filmove.
    preporučujem ti, međutim, Un dimanche à la campagne (1984), jedan od mojih omiljenijih filmova, ikad. kao i Clean Slate (1981), apsolutno nenormalan film.
    jeste da se s preporukama nisam proslavio, ali Tavernije nekada davno jeste bio veliki reditelj.

    ReplyDelete
  2. thanks, gori. radim na pomenutim i drugim naslovima... apparently, BT je moist important.

    ReplyDelete