16 November 2009

wickEd TV

FRIDAY NIGHT LIGHTS – season 4 (DirecTV/NBC)












Upozorenje: reč „fudbal“ biće korišćena da imenuje ono što se igra u seriji, odnosno američki fudbal.

ŠTA JE NOVO? Od ove sezone navijamo za lavove – GO LIONS! Osim promene boja uniformi od plave u crvenu – i ne, neću da se upuštam u implikacije političkog označavanja unutar američke stranačke paradigme, jer, prosto, u kontekstu FNL jedina politika koja ima bilo kakav značaj je politika „pobede petkom“, dok su sva ostala pitanja i problemi koji trenutno opterećuju Ameriku samo suptilno iskorišćeni u cilju kontekstualizacije i dočaravanja savremenosti. Primer iz prethodne i najnovije sezone: preraspodela, odnosno „novo iscrtavanje (glasačkih) granica“ unutar pojedinog grada ili distrikta relativno je česta pojava u američkim sredinama, pošto američki glasački sistem podrazumeva registraciju pojedinog glasača ili za jednu od stranaka (opcija koju bira više od 90% registrovanog glasačkog tela) ili kao „nezavisnog“, da bi onda političari prekrojili granice tako da broj tih registrovanih glasača ide najviše u korist u njihovom cilju. Ono što je u ovoj, inače sasvim nezanimljivoj temi za televizijsku seriju, potpuno fenomenalno podcrtano u FNL jeste činjenica koju vidimo u novoj sezoni: granice se prekrajaju politički, ali i rasno i ekonomski, pa je tako East Dillon škola siromašnija novcem, ali bogatija crncima – samo što u seriji to niko ne kaže otvoreno, od toga se ne pravi lažno političko pitanje niti se paradira nekim moralizatorsko-političko korektnim stavom sa kojim svako „mora da se složi“. Posledica prenošenja fokusa sa Pantera na Lavove stvorila je producentima svojevrstan reset radnje koja se fokusira na fudbal – trener Tejlor faktički kreće sa dna, što seriju ponovo otvara za bildungsroman naraciju i nove likove koje pratimo u sazrevanju i odrastanju.



ŠTA JE STARO? Sve ono što je ovu seriju od početka činilo autentičnom i netipičnom – od klimatave kamere i ukupnog stajlinga koji više liči na dokumentarni film nego na seriju velike produkcijske kuće, preko teške atmosfere nemaštine, bezizlaznosti i opterećene opsesije jednom večeri u nedelji, do izbalansiranih feel-good momenata, za koje iskreno navijate i priželjkujete, Friday Night Lights je vrlo jedinstven proizvod na trenutnom tržištu serija. Iako je ovo prva sezona, posle tri koje su snimane pod stalnom pretnjom cancelovanja, kada je finansijska budućnost serije relativno stabilna (sigurna je makar još jedna godina), producentski tim nije promenio ni formu ni sadržaj u pokušaju osvajanja nove publike. Ni gotovo potpuno promena čitavog kasta nije u tipičnoj funkciji „osvežavanja velikim imenima“ – FNL je zadržao filozofiju kastovanja potpuno nepoznatih mladih glumaca i potpunog oslanjanja na realističnost i troje glavnih glumaca koji nose čitav teret prepoznatljivosti: Trenera Tejlora i njgove žene i, naravno, fudbala – koji i jeste glavni lik.

IMA LI SMISLA ŠTO JE NASTAVLJENO? Ako postoji jedna serija za koju bih emotivno reagovala ako bi bila ukinuta, to bi bio FNL. Jedina tinejdž drama koja je lišena naravoučenija i popovanja ili promocije pravilnog ponašanja, i jedina koja uspeva da prikaže i izazove autentičnu emociju. Ujedno i jedna od vrlo retkih serija koja nije postavljena u glorifikaciji glamura života u Njujorku ili Eleju, a da apsolutno uspeva da dočara univerzalnost problema različitih vrsta porodica i drugih međuljudskih odnosa. Ipak, za mene je najveći uspeh u činjenici da u vremenu kada je tako lako upasti u očiglednost i površnost, Friday Night Lights uspeva da pomiri uzburkanost prikazivanja sporta i svih emocija koje uz sport idu, a da istovremeno ipak sačuva sposobnost za finese, funkcionalnu nedorečenost i suptilnost kojom, usuđujem se da uporedim, mogu da se pohvale samo serije tipa The Wire ili Sopranos.

NAJBOLJI CITAT DO SADA: testosteron i prvi touchdown Lavova. Dva najvažnija razloga zašto obožavamo ovu seriju. I Kyle Chandler, koji zaslužuje mnogo više oficijelnih priznanja. Ovde.

Ovonedeljni hit moment: Šeldon eksplodira. Vrh.

Ovonedeljni shit moment: Na moj ogroman šok, ove nedelje najveće razočaranje priredila mi je serija za koju nisam verovala da to ikada može da uradi: House MD. Konkretnije, scena žurke u stilu 80ih i velike Hausove izjave ljubavi Kadi. Pitam ja vas: od kada je to postalo norma da potezanje 80ih godina daje slobodu da se, čak i za to najneprimerenijim likovima, dozvoli da upadnu u nepodnošljivo bljutavu melodramsku nostalgiju? Logično je da Haus ne može samo tako da izrazi autentičnu emociju, i da je svakako bio neophodan nekakav izmešten kontekst – ali… potegnuti za klišeima reda veličine „njih dvoje počinju da plešu, a muzika naglo od skakutave postaje stiskavac, pa se stvara neprijatna situacija“ je zaista dno dna. Haus i House definitvno zaslužuju malo više, pa, mozga.




3 comments:

  1. Veri mač luking forvard.
    Ju no uat det miiinz.
    Du oblajdŽ.

    xoxoxo

    ReplyDelete
  2. gg meni!!!
    sto mi ne bi tesko palo da ti nisam vec nudio i narezao tri epizode. ever tried it? EVER?!!!

    ReplyDelete
  3. koje, one STARE??!
    reko', luking FORVARD, not bekvrd!

    i pričasmo o njima...

    ili misliš da si je (seriju) rezao još neki put? jer nisi.

    I NE VIČI NA MENE!

    ReplyDelete