23 February 2012

EXTREMELY LOUD INCREDIBLY CLOSE

Ekstremno nepodnošljivo i neverovatno patetično. Američki kandidat za Oskara, dakle


Extremely Loud Incredibly Close je, IAKO nisam pročitao istoimeni bestseler (treba li napominjati?) Jonathana Safrana Soera dobar primer za to kako se ne može svaka knjiga pretočiti u film tj kako se od nekih knjiga mogu snimiti samo loši filmovi. Stephen Daldry, iz čijeg opusa pokušavam da potisnem The Reader (koji, rekao bih, spada u istu ovu katergoriju knjiga/filmova), verovatno je bio dirnut mitskom temom odnosa oca i sina (eh, Zeffirelli) tj natčovečanskim naporima sina da nadoknadi očev gubitak. Ako u sve to ubacite Toma Hanksa put ka Oskaru skoro da je trasiran belim mermerom.

Međutim, teško je dočarati stvari svojstvene samo literaturi, verovatne samo u rečima i našim zamišljanjima, poput dečakove posvećenosti, vatre u njegovom srcu, poput tuge u tabanima, poput njegove ljutine na svet, osećaja bespomoćnosti. Iako je debitant Thomas Horn (kao sin Oscar Schell i verovatno buduća velika gej zvezda) dao sve od sebe da nas uvuče u intimnu magiju odnosa između njega i oca, filmska slika jednostavno ne ostavlja dovoljno vremena da se ušuškamo u ono što bi nam ponudila večito "pasivna" knjiga, koja čeka i čeka i čeka da okrenemo stranu kada mi to želimo.

A priča je za bljuganje. Hanks igra jevrejskog juvelira koji igrom slučaja strada u famoznom napadu na temelje američkih sloboda, jep- najnfakinileven. On i njegov sin imali su nežan odnos, baziran na ravnopravnosti i kontinuiranoj želji za istraživanjem i promišljanjem stvari. Nakon njegove smrti sin u nekoj vazni pronalazi kovertu sa ključem na kojoj piše "Black". On misli da je to poslednja tajna koju mu je otac poverio za istraživanje i počinje da posećuje sve ljude koji se prezivaju Black u Njujorku u nadi da će naći šta to oktljučava misteriozni ključ. Ta potraga zapravo je ono "ekstra vreme" koje je dobio sa ocem. Paralelno sa tim, u dom njegove bake stiže i neobični podstanar koji u bestseleru verovatno
pasuje bizarnoj avanturi ("nadrkani čikica dobrog srca"), ali ovde deluje kao bizarno, istureno odeljenje jednog filma koje je pokušalo da spase bazični nedostatak radnje u glavnom toku.

Ah, da, i Sandra "forever 35" Bullock se pojavljuje u ulozi supruge i majke. Daldry je hrabar kada na kraju filma pokuša da čitavu priču obrne na to da sve što se desilo ne redefiniše samo odnose sa ocem (tj njegovim upokojavanjem), već i sa (preživelom) majkom. Možda bi to i moglo da sirota Sandra nije najveći deo filma bila zaključana u špajzu.

Svi ti Blackovi koje mali Oscar sreće zapravo predstavljaju Njujork/Ameriku/američki duh/nadu/"male priče", a film je (ne)očekivano zapravo priča o nacionalnom i ličnom prevazilaženju jedne tragedije i dokaz da veliko srce ništa ne može pobediti.

Čudi me da ovo ne otvara FEST. Mislim da bi oduševilo beogradsku publiku.

SELEKTAH: 1/ 10

No comments:

Post a Comment