
Extremely Loud Incredibly Close je, IAKO nisam pročitao istoimeni bestseler (treba li napominjati?) Jonathana Safrana Soera dobar primer za to kako se ne može svaka knjiga pretočiti u film tj kako se od nekih knjiga mogu snimiti samo loši filmovi. Stephen Daldry, iz čijeg opusa pokušavam da potisnem The Reader (koji, rekao bih, spada u istu ovu katergoriju knjiga/filmova), verovatno je bio dirnut mitskom temom odnosa oca i sina (eh, Zeffirelli) tj natčovečanskim naporima sina da nadoknadi očev gubitak. Ako u sve to ubacite Toma Hanksa put ka Oskaru skoro da je trasiran belim mermerom.
Međutim, teško je dočarati stvari svojstvene samo literaturi, verovatne samo u rečima i našim zamišljanjima, poput dečakove posvećenosti, vatre u njegovom srcu, poput tuge u tabanima, poput njegove ljutine na svet, osećaja bespomoćnosti. Iako je debitant Thomas Horn (kao sin Oscar Schell i verovatno buduća velika gej zvezda) dao sve od sebe da nas uvuče u intimnu magiju odnosa između njega i oca, filmska slika jednostavno ne ostavlja dovoljno vremena da se ušuškamo u ono što bi nam ponudila večito "pasivna" knjiga, koja čeka i čeka i čeka da okrenemo stranu kada mi to želimo.
A priča je za bljuganje. Hanks igra jevrejskog juvelira koji igrom slučaja strada u famoznom napadu na temelje američkih sloboda, jep- najnfakinileven. On i njegov sin imali su nežan odnos, baziran na ravnopravnosti i kontinuiranoj želji za istraživanjem i promišljanjem stvari. Nakon njegove smrti sin u nekoj vazni pronalazi kovertu sa ključem na kojoj piše "Black". On misli da je to poslednja tajna koju mu je otac poverio za istraživanje i počinje da posećuje sve ljude koji se prezivaju Black u Njujorku u nadi da će naći šta to oktljučava misteriozni ključ. Ta potraga zapravo je ono "ekstra vreme" koje je dobio sa ocem. Paralelno sa tim, u dom njegove bake stiže i neobični podstanar koji u bestseleru verovatno pasuje bizarnoj avanturi ("nadrkani čikica dobrog srca"), ali ovde deluje kao bizarno, istureno odeljenje jednog filma koje je pokušalo da spase bazični nedostatak radnje u glavnom toku.
Ah, da, i Sandra "forever 35" Bullock se pojavljuje u ulozi supruge i majke. Daldry je hrabar kada na kraju filma pokuša da čitavu priču obrne na to da sve što se desilo ne redefiniše samo odnose sa ocem (tj njegovim upokojavanjem), već i sa (preživelom) majkom. Možda bi to i moglo da sirota Sandra nije najveći deo filma bila zaključana u špajzu.
Svi ti Blackovi koje mali Oscar sreće zapravo predstavljaju Njujork/Ameriku/američki duh/nadu/"male priče", a film je (ne)očekivano zapravo priča o nacionalnom i ličnom prevazilaženju jedne tragedije i dokaz da veliko srce ništa ne može pobediti.
Čudi me da ovo ne otvara FEST. Mislim da bi oduševilo beogradsku publiku.
SELEKTAH: 1/ 10
No comments:
Post a Comment