18 September 2012

SAFE HOUSE

U Japanu se ovaj film zove Dangerous Run




Slike sve govore.

Iako Snabba Cash (o kome sam vam pisao pre par nedelja) nije bio vrhunsko ostvarenje, on je bio jedini razlog zbog koga sam pogledao Daniel Espinosin holivudski debi. Mračne face i ubojiti pogledi koje pravi Denzel Washington i koje ja posle noću sanjam i budim se u znoju više to nisu.

Otklonimo prvu zabludu. Safe House nije Panic Room tj ovo nije triler zatočen u jednoj lokaciji iz koje se crpe svi mogući i nemogući saspensi. Naprotiv, ovo je film, baš kako su Japanci pametno zaključili, koji predstavlja jednu (pre)dugačku jurnjavu ispred koje je opravdano stavljen prefiks "opasna" s obzirom da Espinosa prilikom snimanja filma nije ispoštovao ni jedan jedini saobraćajni propis.

Otklonimo drugu zabludu. Safe House nije režirao Paul Greengrass iako Espinosa daje sve od sebe da taj utisak steknemo i sve do kraja filma ne možemo da ga se ratosiljamo. Od "bourneastih" agenata CIA-e, preko setinga Južnoafričke Republike, kamere iz ruke i oslanjanja na "nerežiranu" ulogu statista i scenografije (ili stvaranje tog utiska), preko brze montaže i skakanja po krovovima udžerica, do agenata, izdatih i otkrivenih, zatim snažnog akcenta na detaljnim fizičkim obračunima i neke vrste špageti-Dogma dočaravanja nasilja... sve je tu. I nema puno toga drugog. Naročito ne dobrog.

Safe House praktično još nije ni počeo, a Espinosa je ispucao sve svoje adute- impresivno samopouzdanje kada je u pitanju kopiranje Greengrassa i zapanjujuća lakoća vladanja holivudskim blokbasterom. Pucačina, jurnjave kolima, sudaranja, sve to izrešetano je ispred nas u prvih deset minuta i u nastavku filma dobija samo svoje ekstendid i distorzirane oblike postojanja. Ako ne volite ovakve stvari naročito ćete umirati od dosade. Ali, mnogo je veći problem to što Espinosa ozbiljno zanemaruje psihologizaciju likova, kao i unutrašnju logiku priče.

Ryan Raynolds samo je u filmu Buried zaslužio da preživi (a nije, ups!...). On je kao Ben Affleck koji je promenio pol, ali se hormoni još nisu slegli. Ja ne mogu da poverujem u njega i za mene je on miskasting totalni. S druge strane Denzelu je kita toliko otekla da svog "dobroglošegzlognaopakog" negativca postavi drugačije od prevejanog, ćutljivog prostreljivača pogledom da mu to ozbiljno otežava kretanje, kroz film. Njih dvojica se nisu pošteno ni pogledali, a Espinosa ih već udružuje u bekstvu tokom koga Denzel pokazuje ozbiljne namere da Ryanu dođe glave, a koje su nekako, videćete, u ozbiljnom raskoraku sa njegovim kasnijim miroljubivijim stavovima. Iako je Espinosa lepo postavio klacklaicu po kojoj Ryan treba da se "spusti" do realnosti, a Denzel "uzdigne" do vere u poštenje, Safe House za previše kratko vreme prevaljuje put koji bi i jednog i drugog junaka uverio u ispravnost takve promene. Zato sam kraj deluje usiljeno i isprazno.

Naravno, većina prethodno napisanog imala bi smisla da u filmu nepotrebno imamo i čitav HQ CIA-e koji prvo izdaleka, a potom (iz potpuno neobjašnjivih razloga) izbliza pokušava da se pozabavi situacijom. Ko god da je izdajica od njih (a imate pravo jednom da pogađate) uopšte nije bitno, jer ti likovi su tek nešto upadljiviji od statista (a izakani su ozbiljni glumci). Isto važi i za ekipu koja juri za Denzelom- oni su samo ekipa koja juri za Denzelom.

Ipak, možda treba ceniti što je dobar deo svoje estetike iz Snabba Cash Espinosa uspeo da primeni i u Holivudu. Možda ima nade.

SELEKTAH: 4/10
 

No comments:

Post a Comment