10 October 2012

MARINA ABRAMOVIĆ. THE ARTIST IS PRESENT

Nikada nisam sedeo preko puta Marine. Ne znam kako je to. Ali bih voleo da probam.



Ako vam se učini da je bilo šta u ovom filmu disovanje Marine Abramović molim vas da to pripišite tome šta se vašoj babi snilo ili mom krajnje ponižavajućem poznavanju ove materije i njene energije.

Delo Marina Abramović- The Artist Is Present koje su zajednički realizovali Matthew Akers i James Dupre po mom mišljenju ne predstavlja Marinu na pravi način i mešavina je amaterskog i tabloidnog dokumentarističkog rada, kao i adhok rešenja koja su im dolazila kako se snimanje odvijalo. Ono što je strašnije jeste da je i sama Marina u velikoj meri pomogla stvaranju "ovakve" slike o sebi.

Marinu sam prvi put "upoznao" kod Ivana Ivanovića pre neki dan. Za razliku od Baljak Janka ja nisam imao ništa protiv toga što su joj Karići dali nagradu, a ona je primila, kao ni protiv toga što je ono malo vremena provedenog u Beogradu odlučila da potroši na Ivana Ivanovića. Mislim da se on spremio za razgovor, da ga je vodio sa dosta poštovanja, bez mnogo pametovanja, mislim da je gledaocima sve bilo zabavno, a pošto je to entertainement show ne smemo tražiti puno više od toga. S druge strane, bio sam iznenađen u kojoj meri je Marina jedna "obična" žena i umetnica, neopsednuta željom da svoju karijeru plete u neke komplikovane umetničke ili filozofske teorije, kao ni da time zamara publiku kojoj su već i sami ti pojmovi mukice za mozak. Ona je na jedan zaboravljen i narodski način pričala anegdote iz svog života, a ja sam se još jednom uverio da su sve one stranice teorije umetnosti u oku posmatrača. Umetnici su ljudi koji prde.

Zbog tako osokoljavajućeg utiska glede Marine (kao osobe i umetnice), a čiji rad poznajem samo na nivou reklimikazali i par snimaka koje sam tokom života video kao ilustracije za razne stvari (plus gostovanje njenog performansa u Sex and The City), jedva sam dočekao da pogledam ovaj film.

The Artist Is Present kao okosnicu i glavno jelo koristi veliku izložbu o Marini koja je priređena u Njujorškom Muzeju modernih umetnosti kada je Marina izvela svoj (za sada) najposećeniji i najpopularniji performans tokom koga je sedela 736 sati i 30 minuta naspram hiljada posetilaca MOMA-e i zabavljala ih tišinom i buljenjem u njih (objektivan opis, a ne posprd!). Međutim, ovo nije film o pripremama za taj performans i njegova egzekucija, dat sa nekim kontekstom, recenzijom, "autorskim pogledom". U najboljem slučaju mogli bi da kažemo da je ovo film koji je "imao umetnika na raspolaganju", a kako je Marina rekla Ivanu- ova dvojica su mogla da je snimaju koliko su i kada hteli. Ono što smo dobili ne ukazuje na to.

Marinina umetnička "predistorija" nehronološki je nabacana bez ikakvog suda. Osobe koje su intervjuisane pojavljuju se bez potpisa (barem u mojoj verziji snimka), pa se i tu gubi smisao njihovog komentara, osim ako ne znate o kome se radi. U želji da popune rupe u gradnji materijala koji nisu osmislili Dupre i Akers love šta stignu- pa tako solidan deo filma odlazi na gostovanje (bivšeg Marininog umetničkog i emotivnog partnera) Ulaya koji posećuje Marinu posle neznamokoliko godina neviđanja, oni nešto kuvaju, on se priseća dana i zajedničkih radova sa njom... Vidimo da je ona potresena, ali ništa posebno dobro situirano u glavnu priču. Nešto kasnije videćemo da je Marinu posetio i mađioničar David Blaine, pa je ona imala poprilično idiotsku ideju o njihovom zajedničkom nastupu u MOMA-i, od koje je, sva sreća, odgovorio "neki tip koji izgleda ima dobrih menadžerskih ideja o tome kako stvari treba da se rade".

Marina kaže u jednom trenutku da je umetnički posao u velikoj meri administrativno-domarska aktivnost. Mi ništa od toga ne vidimo. Ono što nam postavljanje izložbe u MOMA-i pokazuje jeste da ovi naši ne bi trebalo da se ljute što imaju problema sa "realizacijom" mnogih stvari. Marina ne objašnjava svoj crni, crveni i beli kostim, stolicu, sto, zašto nije trosed ili krevet, samo kasnije vidimo da je izbacila sto između sebe i posetilaca, jer je spremna na "intimniji kontakt". Gomilaju se snimci ljudi koji zure u nju, ljudi koji zure u ljude koji zure u nju, ljude koji su pod utiskom, ili nisu, tu je i James Franco, Orlando Bloom... Marina nekad plače, nekad se znoji, nekad stavi ruku na srce, prema Ulayu je na otvaranju pružila ruke i on ka njoj, pa je plakala... Očigledno tu ima prostora za emocije i njihovo ispoljavanje. Za moje pare ja bih radije da sednem preko puta nje, nego da platim kartu za ovo, ako nešto od svega toga treba da mi postane blisko.

Sam performans je pokazao da nema prostora za puno slobode. Posetioci moraju isto što i Marina, ako misle da "učestvuju". To im pre ulaska u ring napominje obezbeđenje. Nema pipanja Marine, priče sa njom, pucanja u nju, ili pokušaja skidanja do gole kože i sedenja ispred nje. Vaši tripovi mogu u vašoj glavi, u praksi samo kako je obezbeđenje odobrilo. A možda i Marina. Nije jasno. A nije mi bilo teško ni da poverujem da od 15 miliona stanovnika Njujorka (plus pridošlice) neće da se nađe dovoljno "raznolikih" ljudi da ostave "raznolike" reakcije koje bi podmirile potrebu za atraktivnošću materijala. U jednom trenutku videćemo Afro-Amerikanku kako plače držeći svog desetogodišnjeg sina za ruke, koji je upravo završio "sešn" kod Marine, i govori mu kako je ponosna na njega. Iskreno, prva stvar koju sam pomislio gledajući taj prizor bila je- go fuck yourself!

Film je, dakle, bulja. Hrpa nečega nedovedenog u red.

Marini skidam kapu što je kul i što me DO JAJA podseća na Ivanu Vujić (po svemu). Ako ikada ponovo bude došla u BG, neka me cimne. Ja ću doneti kanabe.

SELEKTAH: 4minus/10

5 comments:

  1. e ovo za vujić je bingo. i sve ostalo, osim za Ajvana.


    ReplyDelete
  2. Replies
    1. ne in-person. mozda sa faksa. bese davno.

      Delete
  3. "neki tip koji izgleda ima dobrih menadžerskih ideja…"

    to je sean kelly, marinin artdiler i vlasnik galerije koja je predstavlja i gde je pocela njena slava u njujorku.
    mislim da je on ucinio za njenu karijeru mozda i vise nego tih mitskih 12 godina sa jalovim pustolovom ulayem. onaj udo je klaus biesenbach, glavni kustos MoMe i direktor ogranka PS1 i izgleda su bili u shemi, mada ne znam tacno kad. slazem se da je taj deo da nisu imenovali ucesnike dokumentarca potpuno amaterski. izgleda mi kao dosta kompleksan zalogaj, gde je nemoguce pokriti sve informacije koje bi zanimale onog ko zeli da se upozna sa njenim likom i delom. ipak su se drzali teme: 'the artist is present'. vise informacija se moglo dobiti zapravo smanjenjem prostora za ulaya, ali sta da se radi kad je ta veza nesto tako socno i zanimljivo i za marinu znakovito.
    [on na svojoj strani misli da bi bio tu gde i ona /ehem…na vrhu sveta/ da je hteo da je ozeni. jeste bio bi, ali nisi. end of story].

    ovaj film je predstavlja neuporedivo bolje nego gostovanje kod ivana ivanovica. to je zato sto su ljudi najzanimljiviji kada pricaju o onome sto [po]znaju [mislim na marinu]. anegdote su bile krajnje neubediljive. mislim da publika ne zna koliko ona ima godina [jer je uradila sve sto se uraditi moze da izgleda mladje], tako da ne mogu ni da shvate o kom vremenu tacno prica. prica o duhovnosti je takodje bila bespotrebna [i jednako neubedljiva]. marina nikad nece biit narodska zena jer je zena iz privilegovane kuce koja je jos u detiljstvu i ranoj mladosti sa mamom odlazila na bijenale u veneciji. ona je zanimljiva, prodorna, drska, neobicna, ostra, disciplinovana i ima velike ideje koje hrabro i bez pogovora sprovodi u delo. i to je stvarno za postovanje i divljenje.
    inace, ivan ivanovic je bio dobar djak i solidno se pripremio. cak je i bez imalo sujete prihvatio da treba da smrsa 10 kila :D

    ReplyDelete
  4. Fantastična je.
    Imao sam skoro vrlo zabavnu situaciju na Harvardu oko Marine: sedeo sam sa dva naša čoveka i ćeretali smo o svemu i svačemu i došli do teme Marine; dali su komentar kako je ne vole, jer ona radi ono što se očekuje (od Srba) da rade. Nedelju dana posle toga je osoba koja je to rekla imala seminarski o guslarima.

    ReplyDelete