27 December 2012

CLOUD ATLAS

Ambicija je mač sa dve oštrice. U slučaju ovog filma, čak tri!



NAPOMENA: Recenzija sadrži nelogično raspoređene spojlere.

Ima u ovom filmu jedna scenica kada Luisa Rey (Halle Berry) uđe u prodavnicu ploča i traži da kupi navodno remek-delo kompozitora Roberta Frobishera- simfoniju "Cloud Atlas" i onda joj prodavac pokaže neki prastari vinil na, pretpostavljam, 78 obrtaja i kaže- mislim da je ovo jedini primerak u zemlji. Malo pre toga, u jednoj drugoj epohi, pomenuti Frobisher i "najpoznatiji kompozitor tog vremena" Vyvyan Ayrs zajednički će konstatovati da je "Cloud Atlas" svakako najveće (/najsavršenije...) muzičko delo ikada komponovano. Ironično, ova prva scena kontraproduktivno aludira na buduću sudbinu ovog filma (usuđujem se da prognoziram), dok ova druga scena predstavlja onaj zen momenat u filmu u kome je isti sadržan u malom- kao ideja, kao koncept, kao struktura. Cloud Atlas, film, baš kao "Cloud Atlas", kompozicija, (treba da) predstavlja jednu simfoniju univerzuma, prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, pletisanku motiva koji se ponavljaju i variraju i u uzročno-posledičnom nizu kroje jedan neprekinuti kolaž našeg bivstvovanja. Andy i Lana Wachowski i njihov pajtos Tom Tykwer vide ovaj film kao "film nad filmovima", neku vrstu filmske Biblije koja daje svoje tumačenje našeg postanka, našeg trajanja i našeg smisla. Cloud Atlas tj Atlas oblaka, kako mu ime kaže, je pokušaj mapizacije onoga što se ne da uhvatiti, što neprekidno promiče i menja svoj oblik, pokušaj da se pronikne u mehanizam večito menjajućeg.

Ispod te ogromne ambicije krije se jedan banalan film ispunjen formulaičnim mislima poput one koja krasi jedan od nekoliko promo postera (vidi gore), mislima koje će uzbuditi sve one dvanaestogodišnjake koji još nisu pročitali "Demijena". Ta banalnost je vešto (ne)sakrivena njegovom komplikovanom strukturom u kojoj se nekoliko različith perioda ljudske civilizacije (šest, ako sam dobro izbrojao) neprekidno prepliću i nadigravaju. Kada konačno stignete do kraja, nakon dvostruko dužih 172 minuta filma, i probate da izdvojite svaku epizodu za sebe dobićete neujednačene segmente, od kojih su neki mogli da budu filmovi za sebe (onaj u kome je Hanks neo-primitivno biće, a Berry-jeva tehnološki razvijena kompanjonka, ili melodrama sa gejem Frobisherom), dok većina drugih predstavlja tek nepotrebno razvučene epizode "nekog drugog filma" (advokat i rob na brodu, zarobljeni menadžer u staračkom domu, novinarka na zadatku, oslobođenje fabrikantice u Neo-Seulu).

Andy, Lana i Tom želeli su da Cloud Atlas pored pobrojanog bude i simfonija borbe za slobodu, borbe za prava individue, jedan komplikovani putokaz kako male i srednje slobodice i borbice jednog dana mogu neplanirano da posluže kao osnov za mnogo veće i masovnije pobune. Ali priče koje su odabrali nisu proslave umetničke individualnosti, niti reprezentativne demonstracije njihovih ličnih kreativnosti. One su opšta mesta na kojima se na najbanalniji način ekspliciraju megamotivi koji su u opticaju- borba za slobodu vezana je za robove i nove klasne podele u budućnosti (već elaborirane u serijalu Matrix), aktuelnost i angažovanost dati su kroz novinarku koja se poput svog slavnog oca bori protiv naftaške mafije, seksualne slobode i važnost umetnosti dati su kroz gej kompozitora i (delom) kroz blesavog menadžera Timothy-ja, dok su korporativne religije demaskirane, a tehnologije proslavljene kroz startrekovski/planetomajmumunovski/dajtevisvojprimer kontrast kraja koji dolazi posle "dana posle" (novo primitivno doba nakon sumraka civilizacije) i onoga što nas čeka na "novom početku" (koji nije rešen kao "kada" već kao "gde" tj nalazi se na novoj planeti).

Naravno, u pokušaju da se tako snažne teme razigraju u tako malo dramskog prostora, situacije su morale da se nacrtaju, zaoštre i realizuju tako da pogoduju prezentaciji ideja, a ne sočnosti dramske naracije. Ovih troje su pokušali da suvoću i tankost tog aspekta višestruko zabašure multiangažmanom istih glumaca na različitim likovima, kao i drugim vizuelnim akrobacijama. I tako dok likovi rade ono što smo već sto puta videli, mi se zabavljamo pokušajem da otkrijemo koji glumac se otkačenoprofesorski krije ispod maske nekog lika. Paralelno sa tim napadnuti smo "velikim mislima" naših likova koji osećaju, baš kao Lana, Andy i Tom, da je svet nešto više i pokušavaju da svoje postupke protkaju idejom da su (onda i) oni deo nečeg većeg i bitnijeg. Ako ima prostora zbog nečega hvaliti Cloud Atlas to su svakako efektno realizovane maske za kompletan kast, kao i glumačku veštost da su se pod istima manje-više svi relativno dobro snašli. Konačno, neki aspekti filma mogu se tumačiti i kroz to što je određeni tip likova igrao uvek isti glumac, baš kao što (stari adut Wachowskih) Hugo Weaving ili Hugh Grant uvek igraju likove koji su nosioci negativnih ili nazadnih ideja ili postupaka.

Vizuelno Cloud Atlas ne fascinira koliko sam očekivao. Većina stvari već je viđena u prethodnim radovima autora (Matrix, Speed Racer odn. Heaven, Perfume, The International), a neke epizode poput segmenta sa Neo-Seulom doslovno izgledaju kao reciklaža prethodno viđenog (Matrix + Speed Racer) na skoro svim nivoima, gotovo kao da su Andy i Lana želeli da inkorporiraju i svoj opus u ovu prosvetljujuću simfoniju naše egzistencije.

Cloud Atlas tako svojom mejnstrimizacijom priče i poruke biva samo zbirka klišea za sve one koji su pročitali ili pogledali (ili poslušali!) bilo šta od korpusa stvari koje su mogle poslužiti kao inspiracija ili uzor autorima ovog filma, dok njegova više nepotrebno naporna, nego komplikovana struktura sa rafalom bombastičnih poruka ne može biti baš prvi izbor prosečnog gledaoca (naročito sa onako kapitalnim trajanjem), te se postavlja pitanje kome je ovaj film namenjen (a njegov bedni boks ofis od samo 65m$ širom sveta daje odgovor na to pitanje). I, ne, ne mislim da će ovaj film ikada biti otkriven kao kultno ostvarenje koje će generacije scenarista i reditelja zatrpavati idejama za buduće projekte. Drugim rečima ovo nije Metallicin album sa Lou Reedom, ovo je Metallicin album sa simfonijskim orkestrom.

SELEKTAH: 3minus/10

8 comments:

  1. ok, pošto znam spojlere, zašto je sve ovo 3-, čoveče božji? ko se to još bavi socijalnom borbom na 'poetičan' način?

    aleksandra

    ReplyDelete
  2. draga aleksandra, ženo božija,

    kako je poetičnost relativan pojam, naročito pod navodnicima, meni ostaje samo da preporučim par naslova koji se bave socijalnom borbom na meni zanimljive načine:
    queen of versailles
    this is not a film
    the dark knight rises
    polisse
    a royal affair
    whores' glory

    ili ste vi mislili na spartakovski masovnu borbu, kao andy, lana i tom?

    vi ste gledali ovaj film, jel da?

    ReplyDelete
  3. Mislim da su i Metallicin album sa Lou Reedom i album sa simfonijskim orkestrom kompletni krševi, neuspeli hibridi, s tim što je prvi simulacija nekog "poetičnog" undergrounda, a drugi "akademske" kulture. Naravno, do trenutka kad su snimili "Lulu" i M. i Lou su odavno rekli i mnogo puta ponovili šta su imali, a simfonijski orkestar neko iznajmi, da ljudima note i oni šta će, sviraju i čude se.

    ReplyDelete
  4. tek treba da pogledam CA, hvala na preporukama

    a

    ReplyDelete
  5. čekaj, bre, ženo božija (aleksandra),

    nači ti nisi ni gledala film, a hejtuješ mene zbog recenzije?!!

    hezusa mi, sad ću probati samog sebe da zadavim.

    ReplyDelete
  6. @anonymous pre žene božije

    meni su oba pomenuta izdanja odvratna. ali hteo sam da kažem da će pre ovo sa lou reedom da postane kultni klasik i inspirše nekoga, jel je toliko sumanuto (i saradnja i koncept). s druge strane, ovo sa orkestrom je samo naduvavanje svega onoga što smo čuli. tj cloud atlas.

    ReplyDelete
  7. a pa nije hejt, samo tampi,a i volim kad ima komentara

    a

    ReplyDelete
  8. Ja sam izasla is kinosala fucking tired. Stvarno preambiciozno i vidi se hard work, a tako bezveze film. Ali nevermind to, Jim Sturgess, Ben Whishaw <3

    ReplyDelete