22 October 2013

PRINCE AVALANCHE

Još jedan hvalospev neambicioznosti. Wow...


Film George Washington, Davida Gordona Greena, verovatno je najdosadniji i najprecenjeniji film još od (reizdatog) The Killer Of Sheep.
Ili sam ja glup. Ne kapiram. Vi ste ovde višak. Jer znate za bolje. Kraj saradnje.

Uprkos svemu, All The Real Girls, Undertow i Snow Angels i dalje uporno čekaju da ih odgledam. Pineapple Express jesam (solidna zabava, verujem bolja ako imate više sličnosti sa junacima), a Your Highness verovatno nikada neću, jer skoro da jedva neko jeste.
Kritičari koji su me namamili Avalancheu kažu da je ovo "sjajan povratak njegovim indi korenima". Film je u Berlinu osvojio Srebrnog medu.

Žozefini se dopao. Kaže da slike prirode lepo ilustruju emotivna stanja junaka. I da ne mora svaki film da ima "klasičan zaplet".

Meni se (samo tako) nije dopao. Slike prirode me zanimaju jedino u slučaju da me zanimaju junaci čija bi emotivna stanja trebalo da budu ilustrovana istima. Zaplet je neophodan. Makar neki koji bi se zapleo u mojoj glavi. Iskreno, pun mi je kurac "impresionističkih" postavki koje u poštenom filmu traju prva tri minuta. A i ne mislim da Paul Rudd postaje karakteran glumac ako mu stavite porno brkove.

Prince Avalanche zamišljen je kao parafraza Don Kihota i Sanča Panse (ili kakvog drugog viteškog buddy-buddy tima) u kojoj je sve postalo realno sem dečačkih snova i očekivanja naših glavnih junaka. Budite oprezni, Mud ovo nije! Ovde Alvin (Rudd) i Lance (Emile Hirsch) u nekoj teksaškoj bogojebini (ako sam dobro zapamtio, ali nije ni bitno), gde ima šuma i potoka provode dane angažovani na iscrtavanju saobraćajnih linija po lokalnom putu. Dok Alvin tu otuđenost od sveta koristi da sanira mentalne neravnine, ljubavne probleme i da u tišini promišlja svet na način naših predaka, Lance se oseća kao da mu je sve uskraćeno, naročito žene. Lanceova sestra je Alvinova devojka.

Gordon Green nas pušta da uživamo u njihovom dokoličarenju, smotanostima, dijalozima i prepirkama blago zadojenim "pametnim humorom", prepušta nas njihovim dečačkim sanjarenjima i prepucavanjima i čini sve da nam oni budu simpatični, a ne uspeva u tome ni malo. Inače, čitava pričica je slobodan (najnerazumnije od svega) rimejk islandskog filma Either Way, s tim što je ovde uramljena informacijom da je u Teksasu 1987. (radnja se dešava godinu dana kasnije) izgorelo ne znam koliko hiljada hektara šuma, nekoliko kuća i četri osobe su izgubile život. Ne zna se šta je izazvalo požar (tu stupa Greenova metafizika na snagu).

Kako film, praktično, ima samo četiri junaka, kako se dešava u šumi i kako jedna baba džara po zgarištu svoje kuće nije teško povezati regeneraciju Alvinove i Lanceove životne sudbine sa povratkom života u zgarište (deca u igri na kraju filma). U isto vreme, sve što se dešava možemo da tretiramo kao (ponvnu) industrijalizaciju tj nemogućnost održanja banalnih, primitivnih životnih navika. Kako onih praktičnih, tako ni onih mentalnih. Prince Avalanche je, kako Lance kaže, princ isteran iz svog kraljevstva, u egzilu. Princ isteran iz bajke. U nekakav limb.

Verujem da jedna epizoda (vi izaberite) Wonder Years ima više šarma i za život relevantnih i inspirativnih momenata nego tri ovakva filma.

SELEKTAH: 1/ 10

No comments:

Post a Comment