01 July 2014

RUSH

Jedan za pobednike


Pre ovog filma nikada nisam čuo za Jamesa Hunta.
A do pojave Ayrtona Senne jedini vozač za koga sam znao i koji je za mene bio simbol Formule 1 bio je Niki Lauda.
Nakon gledanja Ron Howardovog filma (spomenuću već ovde ničim izazvano da je Ron režirao jedan od mojih najdražih filmova, Parenthood) i Hunt i Lauda su mi postali idoli koje bih u nekom drugom životu sigurno imao.

Film počinje 1976., pred čuvenu trku u Nirburgringu koja je za sva vremena obeležila Laudin život. On nas (a zapravo više "glupe amerikance") obaveštava šta je Formula 1 najatraktivnijim momentom njene statistike- svake godine 25 vozača započne takmičenje za titulu svetskog šampiona i svake godine dva vozača "ne završe tu trku". Potom nam Lauda predstavlja sebe, a zatim i Jamesa Hunta, čoveka sa kojim je izgradio jedno od najpoznatijih rivalstava u ovom sportu. A onda trka kreće i mi se vraćamo u period od pre šest godina, kada Hunt još uvek jurcao kao vozač Formule 3 i kada mu se na trkalištu prvi put pridružuje mladi nemački ("on je Austrijanac") vozač Niki Lauda.

Ako mene pitate Ron Howard je reditelj kakav je Lauda bio vozač- pametan, disciplinovan, svestan dozvoljenog rizika. Njegova karijera prepuna je žanrovski vrlo različitih filmova i komercijalno različito uspešnih, i ja ne bih umeo da na osnovu odgledanog izdvojim elemente njegovog autorstva, sem da kažem da se on prema svakom materijalu odnosi pametno, disciplinovano i svestan dokle sme da se rizikuje. Srećom u Rush, baš kao i u fenomenalnom Frost/ Nixon, on režira po scenariju Petera Morgana, po mom skromnom mišljenju- jednom od najboljih scenarista anglo-saksonskog podneblja. Kao i u većini svojih najboljih radova (pomenuti Frost/ Nixon, Damned United, The Queen, Longford) Morgan radnju svog filma uspostavlja na odnosu dva glavna junaka, od kojih nijedan nije savršen, ali oba uspevaju da prigrabe naše simpatije. Ne kažem da u njegovom postupku ima neke posebne ili naročito vrituozne karakterizacije, Morgan je svestan da pravi "mejnstrim" film, ali detalji koji nam "ogade" junake uvek su efektni, baš kao i oni koji ih izdižu u heroje.

James Hunt i Niki Lauda, barem u ovom filmu, ne mogu biti različitiji ljudi i vozači. Jedan je ženskaroš, koji voli da se provodi, koji se ne plaši da rizikuje na stazi, drugi je štreber, disciplinovan, sa strategijom baziranom na informacijama i proračunima, introvertan i maksimalno posvećen. Činjenica da su obojica krenula iz Formule 3 u Formulu 1 u isto vreme i istorijski ih postavlja kao rivale. I "Thor" i "Good Bye Lenin" majstorski su postavili svoje junake. Hunt je pastuv koga pokreću ljudska goriva, Lauda je mašina, što aloalovski nemački akcenat još više podcrtava. Ali na kraju filma nećete imati problema da ni u jednom, ni u drugom prepoznate esencijalne komponente koji su ih učili legendama ovog sporta.

Nisam očekivao od Howarda ovaku umešnost u dočaravanju sporta i sve prateće histerije, ali svaka vožnja je odradila posao. Pri tome skidam kapu za odluku ili CGI efekte koji su učinili da nigde nemamo podmenute arhivske materijale, već su sve trke u istoj fotografiji kao i ostatak filma. Kao nekoga koga ovaj sport već godinama ne interesuje ni onoliko malo (koliko ima kako je Senna poginuo?), čini mi se da je Howard za potrebe filmske slasti uspevao da uhvati sve momente koji proces trkanja čine borbom na život i smrt. Nešto slabije, ali ne i slabo, je Howardovo i Morganovo hendlovanje privatnih života Hunta (naročito) i Laude, pre svega što nije bilo naročito mnogo vremena da se određenim momentima (Huntova veza i raskid sa Suzy) pozabavi detaljnije od "osnovnog". Ali Rush je Gladiator. Pa ako volite.

Ipak, najveći kvalitet ovog filma, jeste Howardovo/ Morganovo vrhunsko umeće balansiranja toga o kome je od ove dvojice film zapravo tj ko je stvarni heroj, ko je pravi, najbolji, vrhunski vozač, čija se filozofija može uzeti kao najbolji primer "kako treba". Nakon Laudine tragedije na stazi sve se menja, i poslednja trka 1976. u Japanu sve menja, i njihov susret nakon toga u nekom italijanskom hangaru sve menja. Ali njihove opozitne reakcije, sasvim različiti pogledi na to "šta i kako treba" u isto vreme deluju kao "odluke šampiona". A između svega toga gradi se jedan odnos uzajamnog poštovanja, koji bi neki mogli i da nazovu prijateljstvom. Hunt i Lauda su jedan drugom bili gorivo i inspiracija. Za ono vreme oni su zajednički testirali kapacitete samog sporta, i učinili ga besmrtnim. Kad već sebe nisu mogli.

I kada Lauda (preko kadra stvarnog, ostarelog Laude koji sedi u boksu) na kraju kaže da sem Hunta nije bilo vozača kome je zavideo ne možete, a da ne pustite suzu.

Fast and Furious. Ali ne za šminkere i pičkice.

SELEKTAH: 10minus/ 10

1 comment: