15 May 2015

U BIOSKOPIMA: POBESNELI MAKS: AUTOPUT BESA (MAD MAX: FURY ROAD)

The really fast and furious


Ne znam kada ste poslednji put gledali prvog George Millerovog Mad Maxa, ali ja sam u susret ovom ributu/ nastavku/ koćegaznatišta sebi reprizirao taj film iz 1979. Film koji pamtim kao žestok, zajeban, besan sada mi je izgledao neverovatno kemp i u nekim scenama sam najiskrenije očekivao da kast (naročito motorciklistička banda) krene sa pesmom i pretvori sve u mjuzikl. Otuda me ne čudi baš mnogo film koji sedamdesetogodišnji (!!!) George pravi 36 godina kasnije.

Evo o čemu je film, i ne brinite-  ovo se ne da spojlovati. Maks i ekipa beže od čak tri bande iz mesta A u pustinji u mesto B (pri tome ni A, ni B nisu nikakva "naseljena mesta", već tek dve tačke u apokaliptičnom haosu), a potom iz mesta B od istih bandi beže natrag u mesto A. Kraj filma.
Majkemi.
Dva sata.
Nije dosadno. Ali film je o tome.
Mislim, ni Fordov Stagecoach nije bio o mnogo čemu drugom. Indijanci jure za poštanskom kočijom. Dobronameran kritičar bi čak mogao da se pozove i na stanovit postmoderni omaž Fordovom klasiku na primeru Autoputa besa.
Ako problema ima, on je možda više u tome što Miller apsolutno nenameran da svoj film pozabavi ikakvim dramskim zapletom gura prst u naše oko u želji da zapuši rupu na dramskoj praznini. Pa tako pušta da Max bukvalno kaže- dalje nema, moramo nazad. I tako i bude.

Sem potrebe za povezivanjem sa slavnim brendom i svetlim imenom Maxa  Rockatanskog, apsolutno nema nikakvog razloga da se ovaj film ne zove samo Fury Road. Iako Maxa glumi pozamašni Tom Hardy koji je svoj grmostas sa opakom brnjicom već demonstrirao u The Dark Knight Returns, on je ovde tek nešto krupniji od makovog zrna. Sve zajedno sastavio je tri rečenice i par mumlanja (htedoh reći- kurblanja) i sasvim je u senci Furiouse, Charlize Theron, koja je pravi "pobesneli Maks" ovog filma.

Pored toga što je za vjekivjekov obesmislio ideju da bilo šta drugo ikada više nosi naziv "fast and furious", Fury Road je još jednom pokazao da samo Australijanac zna da napravi cirkus u pustinji.

U Millerovom filmu dva sata, skoro neprekidno, traje potera za cisternom-krstaricom, koju članovi tri bande napadaju na sve mogće načine, jureći je preko kamenite pustinje, kroz apokaliptičnu, verovatno i radioaktivnu oluju, sve do usahlih polja kojima su kisele kiše i vrane došle glave. Većina aktera mentalno je i fizički degenerisana, do nivoa da tumorima na svom telu daju nadimke, hodajući naokolo kao pokretne mini-medicinske jedinice koje se na putu do Valhale dopinguju nekakvim srebrnim adrenalinskim sprejem koji špricaju po zubima i ustima.

Manje-više razrušeni, paganski svet novog Pobesnelog Maksa scenografski, kostimski i šminkerski je ambiciozan nastavak setinga viđenog u trećem nastavku originalnog serijala ("onaj sa Tinom Turner"). I Miller je razvalio. Moderno pleme živi u pimpovanoj "cigan-maloj" kojom gospodari "Besmrtni Džo", koji bi već godinama trebalo da je mrtav da nije mleka trudnica i komplikovane respiratorne aparature koja ga čini polu-divljakom, polu-"divljom mašinom".

Osnovni zaplet vrti se oko Joeovih nevesti, mladih, lepih i "nedegenrisanih" devojaka (koje kao da su ispale sa "fešn šuta" Calvina Kleina), koje Furiousa kidnapuje da bi im obezbedila bolju budućnost (or whatever). Iako nije baš najjasnije šta će joj one i zašto baš one, kao i zašto baš samo one, Joe, kao gospodar sopstvenog kulta, ne može da dozvoli da ostane bez njih, naročito bez jedne koja je trudna i treba da mu rodi "savršenog" (oće reći zdravog) sina. Max, koji je pre toga uhvaćen u lovu da bi kasnije poslužio kao "krvna jedinica" za faličnu vojsku, postaje njena leva ruka u toj akciji.

Najlepše od svega je što Millerov film, uz poštovanje prema smislenosti svega što sam rekao, ne traži od gledaoca da se bavi svim tim. Njegova potera je ekstravagantna, ludačka, manijakalna, i izgleda kako su KLF u "najvlažnijim" snovima zamišljali da treba da izgleda njihov spot. Apostrofirati bilo koji od momenata te neverovatne budalaštine bilo bi samo kvarenje vašeg budućeg uživanja.

Fury Road je, na izvestan način, demonstracija onoga zašto Holivud postoji. Neke stvari mogu samo na filmu.

SELEKTAH: Od 0 do 10/ 10 (u zavisnosti od furioznosti radnje)

3 comments:

  1. ja sam ponovo pogledao prva dva dela, i podjednako mi je drugi bio jeziv kao pre 97 godina kad me onaj Wez plasio, jedna od boljih akcija uopste. ali prvi je cudan, ima neku blagu jezu par izvrsnih scena, sustinski je valjda B-film, nikakav problem, ali sinhronizacija!!?? na nivou nasih filmova osamdesetih ne kapiram zasto. sve u svemu ovaj cu sigurno da pogledam i pozdravljam izbor toma hardija, odlican tip za ovo

    ReplyDelete
  2. This comment has been removed by the author.

    ReplyDelete
  3. Glupo, glupo, glupo!
    Ukradoše mi dva sata!

    ReplyDelete