11 February 2016

OSKAR/ FAF/ WHATEVER: AFERIM!

Voleo bih da kažem da je ovo "veliki korak za rumunski film"


Radu Jude je autor dva moja možda najomiljenija rumunska filma- Everybody In Our Family i The Happiest Girl In the World, te su moja očekivanja od njegovog berlinskog "Srebrnog medveda", opisanog kao "istorijski vestern" bila ogromna.

Aferim! je smešten u prvu polovinu XIX veka, u jednu od rumunskih pokrajina kojom podjednako žare i pale Turci i Rusi, a pravdu surovo sprovode lokalni vazali. Ocu i sinu, koji obavljaju neku vrstu "šerifovske" uloge, poveren je zadatak da pronađu i uhvate ciganina Carfina koji je, navodno, pokrao svog gazdu. U toj i takvoj Rumuniji, cigani su i dalje robovi koji žive na mizernim ljudskim pravima i prepušteni su volji svojih gospodara.
Međutim, ono što Jude želi da nam pokaže u svom, defakto, roudmuviju jeste da u "toj i takvoj Rumuniji" žive najcrnji antisemiti (naročito među popovima), da svi isključivo i samo gledaju materijalnu dobit, ali zato pričaju o svim ostalim dobrima, naročito drugim ljudima. U toj i takvoj zemlji, žene su potpuno obespravljene i, čini mi se da je to ključni momenat ovog filma, teško je pronaći razlog za život.

Ne znam kakvo je stanje u današnjoj Rumuniji i da li ona zaslužuje baš ovako crnu i oštru alegoriju. Skloniji sam da verujem da je Jude, "jednostavno", želeo da napravi film koji bi iskoračio iz predvidljivosti koje karakterišu najbolje savremene rumunske filmove- sadašnje vreme, hiperrealističnost, satira, komedija. Njegov film, istina, jeste komičan na momente, čak je i oporiji od satire, bazično jeste realističan i verovatno poručuje nešto "konkretno" sadašnjem vremenu, ali u toj novoj estetskoj konstelaciji kao da je izostao i Judeov i "rumunski" duh.

Drugim rečima, Aferim!, deluje značajnije kao pomak za rumunski film (naročito u pogledu budžeta i vizuelne estetike), ali u kontekstu "svetskog filma" on ne donosi mnogo toga novog (ako išta) na terenu satirične igre sa istorijom (sopstvenog naroda). Milčetov Dust mi, iako sa daleko poetskijim namerama, deluje mnogo impresivnije (naročito kako godine prolaze). Ruski Teško je biti bog, iako tematski i žanrovski sasvim drugačiji, kida u pogledu hiper-realističnosti dočaravanja istorije (i to ne samo u pogledu scenografije, kostima, već i mizanscena i masovki). Možda su Django Unchained, pa i Čarlston za Ognjenku, Uroša Stojanovića, bolji reperi, iako oni ne pretenduju, kao Jude, da budu istoriografski i etnografski pedantni, ali se na sličan način igraju sa motivima jednog i drugog.

Baš u toj igri, Judeov film je najslabiji. Aferim! nije odlučio da li je neozbiljno ozbiljan (čini mi se da je ovo pre hteo) ili ozbiljno neozbiljan (što je češće u najboljim rumunskim), pa kilometri priče promiču u nedovoljno upečatljivim dramskim trenucima, kojima sem istorijske autentičnosti, manjka filmske zanimljivosti ili poetičnosti. U najboljem slučaju, Aferim! je najbolje gledati i prihvatiti kao povremeno duhovit putopis kroz jednu istorijsku deonicu Rumunije, koja svojim najinteresantnijim momentima, nažalost, samo pokazuje koliko su neki drugi momenti ispali slabi i/ili neiskorišteni.

SELEKTAH: 5/ 10

No comments:

Post a Comment