14 November 2016

IT'S HORROR TIME!: OUIJA: ORIGIN OF EVIL

Lepuškast, ali nepotreban povratak u prošlost


Ouija: Origin Of Evil predstavljen nam je kao prikvel boginjavog hitića Ouija od pre dve godine. Međutim, za razliku od njega ovaj film zapravo uopšte nije o "ouija board"-u tj konsekvencama igre sa istim. Čak šta on denuncira i originalni naslov po tom pitanju, objašnjavajući nam da se zapravo radi o ukletoj kući čiji "ukućani" su iz nekog razloga ispreferirali da nam se ukazuju preko te igre (što je za ovaj nastavak potpuno nebitno), a ne preko "medijumske" igre prizivanja duhova (što je inicijalna okosnica horora ovde).

Nalazimo se, dakle, u istoj kući u kojoj su se odigrale kretenske okolnosti originalnog filma, samo nekih pedesetak godina ranije. Mama i dve ćerke, nakon očeve smrti u saobraćajnoj nesreći, prinuđene su da se dovijaju za život. Mama, tako, postaje medijum koji razgovara sa mrtvima, a ćerke realizuju propratne specijalne efekte koji pomažu predstavu. Iako se radi o očiglednim prevarantima, njihove savesti su ublažene time da oni zapravo pomažu ljudima da na pravi način izgovore "last goodbye".

A onda mama kupi "ouija board", i to ne neki specijalni, već običan, robnokućni. Preparira ga u poseban i otkrije da njena mlađa ćerka, Doris, izgleda stvarno ima talenat/ sposobnost za razgovor sa (ne)upokojenima. Biznis počinje da cveta, a onda se stvar, kao i svaki put kada se deluje protivu zakona fizike, obija o ćerkinu glavu i đavo ulazi u nju. U tih par sešna, tokom kojih Doris lakše komunicira sa mrtvima uz pomoć "ouija board"-a, nego držeći se za ruke sa živima, je otprilike jedino vreme kada "ouija" iz naslova opravdava svoje postojanje.

Iz razloga znanim samo autorima, poreklo zla potom počinje da se raščivijava na nivou doma tri žene, a ne table koju su "zloupotrebile". I ta saznanja, pored toga što skrnavi efekat horora, donosi sad već previše puta viđenu vezu između "zla" i "zla koje su nacisti činili". Sledi par telekinetičkih obračuna od kojih je najbolniji onaj sa našim mozgom kada su nam autori pokazali kako je "ouija board" instrumentalizovan u daljim životima dve sestre, a po pokolju u kući.

Lepa fotografija, nostalgično dočarane šezdesete, nažalost ostaju samo na nivou neiskorištenih foto-tapeta. Nema ni pokušaja da se čednosti epohe konceptualno kontrira zlo uspešno izbeglo na njenu teritoriju, niti da se "ouija board" tj potreba za prizivanjem mrtvih rekontekstualizuje u dekadi ljubavi i eksperimentisanja.

SELEKTAH: 4minus/ 10

No comments:

Post a Comment