17 January 2018

ŠTA SMO GLEDALI ZA NOVOGODIŠNJE PRAZNIKE

Kao i svake godine Vujanovići-Grahovci izbegavali su novogodišnji program svih domaćih televizija i krojili sami sebi TV zabavu. Ovaj put smo pored propuštenih "holivudskih" filmova i blokbastera reprizirali i neke stare favorite kako bi mogli da zabavimo i Eli.

Ovo su beleške o tim danima.



RINGS

Ovo sam samo ja odgledao, Žozefina je iskusno na vreme zaspala. Ne znam koja je muka naterala producente da još jednom iz bunara isteraju nesrećnu Samaru (ističe im koncesija?), ali u novom nastavku orginalna najava smrti opasno se meša sa onom iz Final Destination (koji sad, bratbratu, i čitamo kao "neautorizovanu" verziju Ringu), dok čitav film funkcioniše kao još jedan jalovi pokušaj da se prokletstvo VHS trake prekine post mortem spasavanjem Samarine duše. Nije mi jasno, kako niko od producenata, pored aktuelnih hitova poput It Follows ili retro-vajba The Conjuring nije pokušao da rekontekstualizuje Ringu i stvar sagleda iz jednog drugog ugla. Sam način na koji je ovde VHS traka našla način da uđe u živote junaka dovoljan je da istog trenutka pritisnete "stop", premotate na početak i vratite film u "Žabac"...
SELEKTAH: 1/10


ASSASSIN'S CREED

Ovde smo platili danak Žozefininoj opčinjenosti Michaelom Fassbenderom (aka "belim Idrisom"). Kako nisam igrao igricu prema kojoj je film nastao moja emotivna involviranost je nula. Ali, čak iz te perspektive osećam da je ovde sve besmisleno (i) pogrešno. Ceo film Fassa visi sa nekog krana koji mu pomaže da razigra prošlost u kojoj je bio "krišćanski asasin" koji je štitio (ubacite sami nešto iz opusa Dana Browna)... Sad neki zli templari predvođeni Jeremy Ironsom i ćerkom mu Marion Cotillard (u retko ponižavajućoj ulozi ljudske ikebane) kroz asasinovu DNK-memoriju (ne pitajte!...) treba da proniknu gde se to krije, nađu i otmu, kako bi mogli da kontrolišu svet. U suštini, ljudi skaču sa zgrada, mačuju se i gađaju se strelama iako imaju mitraljeze, nose kabanice umesto da stave Eucerin kremu i sve je još bolnije zastarelo vizuelno dramatizovanje "ne-dramskog" sadržaja da vam je bolje da pustite treći Matrix unazad nego ovo.
SELEKTAH: 2minus/ 10


GIRLS TRIP

Girls Trip je "crna verzija" ženskih R-rated komedija koje su poslednjih godina postale pouzdana studijska investicija. Jedino što osnovna priča, po kojoj se ređaju fore, boluje od sličnih bolesti kao i većina crnih mejnstrim filmova- radi se o izrabljenim klišeima, koji su dodatno i nekontrolisano začinjeni patetikom i "Lifetime" momentima. S druge strane, "fore" su urnebesnije i šokantnije, te je uobičajeni razdor između osnovne priče i komičnih momenata ovde još veći, neuverljiviji i deluje kao da je neko smiksao dva filma koja nemaju veze u jedan čiji se "trip" jedva drži.
SELEKTAH: 3/10 


KINGSMAN: THE GOLDEN CIRCLE 

Mi smo bili ogromni fanovi prvog filma. Otuda je naš šok i bes pred onim što nas je sačekalo u nastavku bio burniji i bespoštedniji. Niko nije bio simpatičan, a najmanje sam "Kingsman" Eggsy. Veliki budžet, nepotrebno velike zvezde (meni je i Samuel bio previše u prvom delu) i potreba da nam se pokaže kako bi izgledao "crtać" koji zajednički režiraju Tony Scott i Guy Ritchie rezultirao je filmom koji overdozira istim stvarima kojima i svaki holivudski blokbaster, a manjka onim što je prvi Kingsman doneo- humorom i originalno ispričanom pričom.
SELEKTAH: 3/ 10


47 METERS DOWN

Sklon sam da poverujem da je 47 Meters Down izvučen iz neke fioke nakon solidnog i neplaniranog uspeha prošlogodišnjeg filma The Shallows u kome se Blake Lively družila sa ajkulom. Ovaj put su akterke dve sestre (od kojih je jedna Mandy This Is Us Moore) koje pristaju da se spuste u kavezu par metara u dubinu, da posmatraju ajkule, a onda kabl pukne i one padnu na... Čekaj, kako je to spojler?!! Kao i svi filmovi ovog tipa, u kojima je akcija skoncentrisana u jednom delu i oko jedne stvari, uvod služi samo da produži trajanje. Međutim, ono zbog čega smo došli, prikazano je relativno skromno (ne i loše), bez nekih naročitih dramskih intervencija (likovi se ponašaju u skladu sa situacijom), sve dok neka vrsta šestočulnog dramaturškog tvista ne odnese trećinu filma, verovatno preimpresionirana sama sobom i sasvim nerealna u pogledu očekivanja od ovog filma.
SELEKTAH: 3/ 10




GHOSTBUSTERS (1984, R)

Naše dete Eli voli fantastiku, koja je smešna i koja malo plaši. Kako je sa nama već savladala Stranger Things, ovo je delovalo kao tip-top novogodišnja zabava. Što je za nju (možda) i bila, uprkos činjenici da su demoni izgledali kao da ih je neko baš malo pre umesio od pudinga i plastelina. Međutim, apsolutna vizuelna zastarelost Reitmanovog filma nije ništa u poređenju sa zarđalim šarmom svih aktera, nepodnošljivim Pat Benatar izgledom Sigourney Weaver (naročito kad je zaposednu demoni), tromim ritmom i činjenicom da su najzabavniji momenti filma (i dalje?) oni u kojima nastupa Rick Moranis iz Honey, I Shrunk The Kids.
SELEKTAH: 4minus/ 10


ALIEN: COVENANT 

Moram da priznam da, uprkos Prometheusu, ja uopšte ne kapiram zašto bi nekoga geneza Elijena ili dalje bavljenje njim (naročito nakon šibanja sa Predatorom) zanimalo. Naročito u vidu pseudo-intelektualne fantastike koja ima potrebu da moralizuje nešto što je bilo samo avangardnije realizovan B-materijal (a sada to ne želi da bude, a baš jeste). U ovom delu, dva androida odlučuju o ljudskoj sudbini, jedan zaljubljen u njih, drugi zgađen njihovom ambivalentnošću, a Elijeni ispadaju sredstvo da se ta zgađenost izreguliše. Za razliku od prethodnog dela, barem meni, uspostavljena je bolja ravnoteža između akcije i "kontemplacije", ali uprkos, na momente, raskošnoj scenografiji, nisam mogao da se otrgnem utisku da ni sam film ne može da se otrgne činjenici da postoji jedino i samo da udovolji nekolicini zainteresovanih fanova (pa čak i ako ih ima milijun). Jer posmatran van sopstvenog konteksta deluje besmisleno, koliko i oba androida.
SELEKTAH: 4minus/ 10


BORG VS MCENROE

Najveći problem Janus Metzovog filma, pored toga što, možda, za razliku od mene- znate ishod meča kojim se film bavi, jeste osećaj da smo u tretmanu priče mahom videli poznate stvari. Metz, koji je pre ovoga imao samo jedan (uspešan, nisam gledao) dokumentarac, korak ka igranom filmu pravi kroz dramatizaciju meča između Bjorna Borga i Jamesa McEnroea na Vimbldonu, 1981, koji je obojici bio preloman u karijeri, ali je nekako najavio i smenu generacija, možda i tipa tenisa koji će se igrati u narednom periodu. Čak i ako nikada niste pokušali da dramatizujete teniski meč, verovatno imate predstavu da je to skoro nemoguć i nezahvalan zadatak. I Metz, kroz flešbekove i eksploataciju različitih harizmi igrača (naročito McEnroeovog ponašanja) uspeva da nafiluje i zaokruži ovaj meč kao "ivent", ali svi ti elementi pojedinačno izgledaju kao reprize sličnih rediteljskih poteza u drugim (sportskim) filmovima. Očekivao sam da će priča napasti "eksplicitnog Hulka" (McEnroe) i "pritajenog Hulka" (Borg) i uroniti u te vulkanske energije. Ali čini se da je "dokumentarac" u Metzu pobedio.
SELEKTAH: 5/10


KING ARTHUR: LEGEND OF THE SWORD

Solidna ocena od strane gledalaca (skoro sedmica na bazi 130 hiljada glasova) na imdb-u ide u prilog (i) mom osećaju da je Guy Ritchie sa svojom verzijom priče o kralju Arturu kreirao solidan amalgam akcije i fantastike koji savršeno može da parira aktuelnim Marvelovim i, naročito, DC Comics-ovim ekranizacijama. Kada nije izložen njegovim montažerskim akrobacijama, Ritchiejev film je pristojno maštovit i akcion koliko i Wonder Woman. Međutim, činjenica da je skoro pola filma konstruisano kao serija trejlera u kojima Ritchie bukvalno ponavlja isti rediteljski metod ekonomišući pričom tako što pušta likove da verbalno anticipiraju događaje, a onda slikom skače u budućnost i ilustruje iste, pa tek onda pušta i nas da sa pričom odemo napred... Sve to razbija atmosferu filma i iritira kao nepotreban tehno overdouz. Pored toga, sklon sam da verujem i da je Charlie Hunnam bio pogrešan izbor za Artura, tj da je njegov (i dalje) SoA tip glume pozamašno štrčao iz, ipak, "kostimiranog" tona ostatka kasta.
SELEKTAH: 5plus/10


WONDER WOMAN

Kada se ovaj film pojavio, poslao sam Žozefinu i Eli da ga gledaju, ubeđen da mi u životu ne treba još jedan jalovi DC-ijev superhero blokbaster sa još drvenastijom junakinjom koja najveću muku muči sa tim da ne priča engleski kao Branka Katić. Nakon što sam odgledao prehvaljeno čedo Paty Jenkins, mislim da nisam mnogo pogrešio. Atraktivni seting ranog XX veka sigurno više prija nego originalna postojbina nepodnošljivog Captaina Americe. Voleo bih da je WW još više uronio u melodramu English Patienta, međutim ovde je tragični momenat filma izgubljen u jednoj od tri paralelne radnje i to mogu da pripišem samo Patty-noj nesigurnosti da svoj film potraži tamo gde ga nijedan "muškarac" ne bi ni tražio, a ni našao.
SELEKTAH: 6/ 10




AMERICAN MADE

Poslednjih godina (ako ne i duže) bilo je baš dosta sadržaja koji su se bavili Pablom Escobarom, kolumbijskim kartelima, evro-američkim heroinskim vezama itd, podzemljem i nadzemljem smeštenim u prljave sedamdesete. American Made i temom i slikom nadovezuje se na taj opus, možda čak i za nijansu veselije i sunčanije nego što smo navikli. Doug Liman (u "imućnijem" od svoja dva filma iz 2017) tretira priču o pilotu koji je švercovao drogu za kolumbijski kartel (a sve ostalo za CIA-u) kao priliku da se nasatirizuje američke vlade i njene spoljne politike za vreme Reagana. American Made je sav u prepričavanju tog perioda (od '78 do '86) bez neke posebne želje da se pozabavi likovima ili izoblikuje neku dramsku priču. I u tome uspeva, rekao bih, pre svega jer je Tom Cruise odličan kasting za pilota Barry-ja Seala. Jednostavno, on izgleda dovoljno kao ludak koji bi se upustio u "tako nešto" da ne treba mnogo vremena da poverujemo u Barry-ja i sve što je radio. Tako da American Made relativno brzo postaje zabavna ekranizacija jedne istorijske etape, data iz vizure čoveka koji sem profita nije imao nikakve druge motive da u njoj učestvuje.
SELEKTAH: 8/ 10


MISS SLOANE

Uvek delajući između romanse i trilera, John Madden je veći deo svoje karijere izgradio na snažnim ženskim likovima. Sa Miss Sloane on pravi iskorak u pravom smeru- pravi triler, skoro bez trunke romanse, u kome njegov ženski junak funkcioniše skoro kao terminator. Priča prosto vapi za onim "prema istinitoj priči", ali nije, jer ne može biti, jer u njoj jedna lobistkinja ulazi u rat u industrijom oružja i pokušava da promenom zakona promeni surovu američku realnost. Jessica Chastain je besprekorna i njena robotska pojava konačno nalazi pravi lik za sebe. Razvijajući priču kroz dramaturške obrasce koji obično krase manje ambiciozne televizijske trilere, Madden uspeva da objasni zašto se njegov film, ipak, zove "Miss Sloane", kao i da je sve što smo gledali neplanirani "Mekgafin" za portret jedne žene koja i dalje ne postoji. A potrebna je, ako neko želi da "oružarima Charltona Hestona" izađe na crtu.
SELEKTAH: 8plus/ 10


FANTASTIC BEASTS AND WHERE TO FIND THEM

Moram da priznam da sam gledanju ovog filma pristupio relativno nevoljno, pre svega zato što je ivent zvani "Harry Potter" projurio pored mene i survao se u kanjon Morače,  a da ja nisam ni trepnuo. A na ovom "mrzi me da pišem knjigu, pa ću scenario" ostvarenju J.K. Rowling je uradila scenario, a David Yates (koji je režirao čak četiri HP nastavka) vraća se da nam još jednom oživi svet maštovite književnice. Fantastic Beasts je akciona postmoderna fantazija smeštena u početak XX veka i govori, kao i HP, o fantastičnom svetu smeštenom u paralelni prostor sa ovim našim, u kome neki drugi čarobnjaci i njihovi kućni ljubimci pokušavaju da ne skreću pažnju na sebe. A onda se ta harmonija poremeti, Eddie Redmayne se nađe u epicentru puča protiv aktuelne čarobnjačke vlasti... U nekom trenutku neke stvari čak zaliče na Carrie. Životinje su predivne i zabavne, J.K. pazi da ne zagazi u patetiku, a biva i nemilosrdnom, Johnny Depp je na pragu najbolje uloge u drugom delu karijere i skoro ništa mi ne ide na k.
SELEKTAH: 9minus/ 10


THE FABULOUS BARON MUNCHAUSEN 
(negde zaveden i kao THE OUTRAGEOUS BARON MUNCHAUSEN)

Ovaj češkoslovački (da, bila jednom i ta zemlja) film izabrao sam u želji da raspametim svoju kćer, pre nego što je upoznam sa Gilliamovim ostvarenjem (i ostatkom njegovog opusa). I, o!, al' smo se raspametili! Kombinacija animacije, kolaža, fotografije i žive slike (znači ludačke scenografije i kostima) u ovom filmu impresionira čak i van konteksta daleke 1962. kada je nastao. Karel Zeman i ekipa prikazali su nam Munchausena kao jednog samoljubivog i nenaročito simpatičnog starca, koji jureći za curom, koja očigledno nije njemu obećana, silazi s Meseca pravo u rat s Turskom, potom dvadeset milja ispod mora u kitovom želucu... I, čini mi se (nisam dugo gledao Gilliamovu verziju) pravi duhovitije scene i dinamičniji film iako, u suštini, kao i on radnju filma zasniva na pukom ređanju avantura, što je neretko najveća boljka legendi o Munchausenu. Neizostavite ovo svom detetu ni po koju cenu!
SELEKTAH: 9/ 10




THE GOONIES (R)

Mislim da mi je ovo bio četvrti put da gledam ovaj film, napisan po Steven Spielbergovoj priči, od strane Chrisa Home Alone Columbusa i u režiji čoveka koji je čak u četiri navrata pravio od Mel Gibsona smrtonosno oružje. Bez sumnje, ovo je i dalje jedan od najboljih filmova koji ima ikakve veze sa Spielbergom. Na fore na koje se smejala Eli, smejao sam se i ja. Film nas je od početka do kraja nosio istim šarmom i ritmom, iako sam tek sada primetio da se radi o predlošku koji je u suštini (out of) Home (and not) Alone, uz sve prepoznatljive spilbergovske momente u krojenju drugara i njihovih porodičnih bekgraunda. The Goonies, za razliku od mnogih sličnih i modernijih filmova, pazi jedino na to da udovolji svojoj priči, a ne društvenim normama i trendovima. I to ga čini svežim i besmrtnim.
SELEKTAH: 10/ 10

A gledali smo i...



JOHN WICK/ JOHN WICK 2

Priču o ta dva filma sam morao da izdvojim. Iz mnoooogo razloga.
Johna Wicka je izmislio Derek Kolstad. Dakle, JW nije rađen ni po kakvoj grafičkoj noveli ili kultnom literarnom delu. Derek, koji izgleda kao vaš lokalni "Aca Mesar" je seo i izmislio ga. I to je učinio toooooliko dobro da je samo Keanu Reeves mogao da oživi Wicka, i niko drugi. I ako vam to nije jasno nakon gledanja ovih filmova, ja ne znam šta ste vi gledali.

Oba nastavka Jona Wicka režirao je Chad Stahelski. S tim što je na prvom "ankreditovan" i David Leitch (koji vam je ove godine isporučio Atomic Blonde). I Chad i David su karijeru započeli i ostvarili kao kaskaderi!!! Obojica su, između ostalog, radili i na Matrix serijalu.
Kaskaderi, dakle!!! I kik-bokseri...

John Wick, a drugi deo možda i više, je (jebiga, odlučio sam, prelomio sam)- genijalan. Iako vama to možda neće izgledati tako. Iako ko vas jebe! A naročito iako su vam najomiljeniji filmovi skoro svake godine obično izlistani na "Festivalu autorskog". Kad malo bolje razmislim, John Wick bi i trebalo da se prikazuje na "Festivalu autorskog", jer "autorskije" od ovog u Holivudu ne može (ovih godina)!
Da podsetim- jedan scenarista je seo i smislio junaka koji ima "franšizni" potencijal, koji likom i delom apsolutno priziva literarni ili stripovski bekgraund, a pri tome deluje ultimativno filmski!

John Wick šora po svim junacima Marvelovih i DC Comicsovih univerzuma i pod taj "zlatni tuš" stavljam i Wonder Woman, da se feministkinje ne osete nepomenutim. Od superheroja, realno, jedino Mel Gibson može da mu izađe na crtu i to kao junak svojih filmova s kraja osamdesetih i početka devedesetih (i nešto malo novomilenijumskih).

John Wick (oba dela) ima dosta mana. Ali sve one se daju prevazići kada prihvatite da svet u kome John Wick živi nije realističan, a još manje "superherojski", već definisan isključivo i samo samim Wickom, a besprekorno oličen u doprinosu Keanu Reevesa. I pička ste ako pomenete "video igrice" u bilo kom kontekstu.

John Wick (1 & 2) je suva drenovina svih sličnih filmova- servira samo ono za što smo došli. I subverzija svega toga u isto vreme. Postmoderna, postironična, birajte. John Wick tj Keanu Reeves (jedva da ih razlikujem u ovom filmu) je plaćeni ubica koji se pod veoma skupocenim okolnostima povukao iz posla, da bi živeo u miru sa svojom novopronađenom ljubavi. Međutim, kada ona iznenada umre, raj u kome je do tog trenutka živeo preuzima formu jednog novog pakla tj formu života koji je njemu do sada bio nepoznat, ili nemoguć. I onda jedno kuče to sve počne da menja, na bolje. I onda mu ubiju kuče. I, sad, iako tako nije (uzrok vs povod), sve (s.v.e!) što se potom dešava, dešava se zbog smrti jednog kučeta!

U oba nastavka Johna Wicka nema previše radnje- nešto se desi i John Wick potom ide i ubija. Bukvalno hoda i ubija. O tome da je u ovim nastavcima vatreno oružje (po prvi put?) unapređeno time što su obračuni tretirani kao okršaji hladnim oružem tj Wick i žrtva su mahom na dohvat ruke jedan od drugoga, mogao bi se napisati poseban esej. Wick očigledno dolazi iz samurajske konsktrukcije usamljenog ubice, ali njegov odabrani način obračuna je ispaljivanje metka iz pištolja čiji vrh dodiruje telo žrtve. I tu je Keanu, jer ne ume drugačije, ladan kao led.

Prvi deo je nešto skromniji i siroviji, a drugi nešto neskromniji i sada već stilizovaniji kao deo onoga što donose Wick i Reeves. Nema mnogo priče, jer i Reeves je nemušt. Ima dosta psihopatskog i džentlmenskog ponašanja, nešto za čim drugi nastavak Kingsmana čezne. I ima jedan hotel, "The Continental", koji je neka vrsta ničije zemlje/svačije ambasade/ mirnodopskog tla u kome sve svetske ubice odsedaju (širom sveta) i znaju da su tu bezbedne. Ako TV bog da, uskoro ćemo imati i TV seriju koja će se baviti samo njime.

Kaskadersko-kikbokserski bekgraund esktremno se eksploatiše u svakoj prilici i nalazi fantastičnu primenu u Kolstadovom žanrovski rudimentarno postavljenom svetu. Makljaža je, praktično, jedina vrsta "ljudskog dodira" u ovom serijalu. Sve ostalo je, kao što rekoh, "džentlmenski" uzdržano, prepuno manira i pravila, kao da igraju tenis. Pre nego što će da se zaskoče i pokolju. John Wick uspeva da u isto vreme bude i anahron i ultimativno moderan film. On ne komplikuje, nema CGI-ja (sve kaskaderi odrađuju), on je fokusiran na svog junaka i njegove odluke. Njegov svet se lagano otkriva pred nama (otprilike na deset nas ima jedan skriveni ubica...), "The Continental" sebe i svoju ulogu pojašnjava tek malo više u drugom delu. "Boogeyman", kako Wicka zbog načina na koji radi, zovu kolege, tek na kraju drugog dela "zaslužuje" taj naziv. S druge strane, kad upoznajemo Wicka u prvom delu, mnogi ljudi sa kojima dolazi u susret (lokalni policajac, bankari) tretiraju ga s dozom prijateljskog poštovanja koja obećava sasvim drugog junaka- borca za pravdu. Što Wick nije. Wick je mašina od krvi i mesa, negativac do kosti, i zapravo ga samo kodeksi koje poštuje čine nama prihvatljivim i simpatičnim (u okvirima sopstvenih tolerantnosti spram Reevesa).

John Wick je sve što Jack Reacher nije uspeo da bude, iako slični roboti stoje iza oba junaka.

Na sve to, John Wick je u dva poteza uspeo da iskristališe sopstveni svet, da postavi koordinate u kojima orbitiraju on i slični njemu, da ga učini zanimljivim, dovoljno "podzemnim", da ga geografski preklopi sa Bondovom mapom i stavi se "na uslugu nekom visočanstvu", za slučaj da je nešto tako potrebno.

Na sve to, dobroglošegneopredeljenog igra Ian McShane.

SEELKTAH: (1) 8plus/ 10, (2) 9/10

4 comments:

  1. Pa izgleda da nismo gledali isti film(John Wick I), nit' postmoderne, nit' 'postironije', film savrseno(tu si ga ubo) korespondira sa glavnim glumcem, jednako su neubedljivi i prozaicni, hocu reci da se mane filma ipak ne daju prevazici.
    5/10

    Juga

    ReplyDelete
  2. Slobodan voli glupe, isprazne filmove. Mada ne znam da li je ironican ili ne, jer ne mozes od coveka u tim godinama ocekivati da se divi holivudskim smecem, osmisljenim za americke tinejdzere.

    ReplyDelete
  3. Kakvo mudro poentiranje! Alal vera, majstore. Nego, ti mozes mnogo bolje. Ti si mi predstavio Molly Nilsson. Kad su filmovi u pitanju, nemas pojma. :)

    ReplyDelete