16 April 2018

MANIC STREET PREACHERS - Resistance Is Futile (Columbia)


Nekad sam veoma voleo Manic Street Preachers. Pretpostavljam da neki delovi mene i dalje uživaju u njima, kao kad smo bili mladi, lepi i buntovni. Sve bez razloga.

Ovo je njihov 13. album, a ja imam utisak da sam u stanju da samo prva četiri pošteno razlikujem, dok mi svi od Everything Must Go na ovamo deluju kao jedno, ne toliko "te-isto" koliko "nisam naročito zainteresovan da ih razlikujem" izdanje.
A pri tome mi je This Is My Truth, Tell Me Yours možda čak bio i bolji od Everything Must Go.
A na Know Your Enemy i Landslide su mi dve od najomiljenijih MSP pesama- So Why So Sad i The Love of Richard Nixon.
A Journal For Plague Lovers mi je ispunio obećanja u nameri da bude "neki novi" Holy Bible.

Ali, opšti utisak mi je, a naročito slušajući oprezno i ambivalentno nazvani Resistance Is Futile, da su MSP od svoje početne namere da spoje Public Enemy i Guns N'Roses nenamerno uspeli u jednoj drugoj- a to je da spoje Bon Jovi i U2.

Rifovi i soft-hard-rok Jona i ekipe su tu, baš koliko i bombastična i almost patetična politika U2. U suštini radi se o istom receptu koji je osvojio i mene, i možda vas i sasvim sigurno dobar deo sveta na Everything Must Go, a kome se na različite načine prilazilo na potonjim izdanjima, a naročito na ovom ovde.

Da li vas zanima o čemu pevaju MSP? Mene ne, iskreno. Naročito ako već album sugeriše da je "predaja smisleniji izbor" (kako mislite, ime albuma to ne sugeriše?!). Nisam ih prerastao, pre bih rekao da su oni mene. Ja i dalje uživam u sirovim oblicima blago simuliranog pank otporisanja. Koji je uzaludan. Da se razumemo.

Resistance Is Futile je lošiji album od All That You Can't Leave Behind, koji mi je, što sam stariji, sve bolji album. I ujedno poslednji album U2 na kome su ovi dobro odmerili snage sa svojim željama i mogućnostima. Razlog zašto ih povezujem je što su oba donela neku vrstu povratka čistom, pitkom roku nakon (po)duže faze "eksperimentisanja" (koje je u slučaju MSP bilo u daleko manje ambicioznom obimu).

Možda ove pesme pevaju o tome da utočište od svih taloga života treba tražiti u privatnim ćorsokacima stvari i ljudi koje volite (kako navodi kritičar na The Quietus, nisam proverovao da li je istina), ali uopšte ne osećam da smo MSP i ja, uprkos godinama poznanstva, toliko bliski da od njih očekujem tu vrstu saveta i životnog pojašnjenja. Naročito ako su u onaj miks upleteni post-Keep The Faith Bon Jovi i ovi samonovopronađeni U2 iz perioda pesama "nevinosti" i pesama "iskustva"- kada i jedan i drugi bend, pa i ovaj koji ih kombinuje, imaju ozbiljnih problema da pronađu ozbiljnu inspiraciju, a da muzici kojom su jednom tako žarili i palili, priđu na bilo koji drugi način od onog "9 to 5", jer od nečeg mora da se živi. A te stvari su u slučaju MSP još bolnije i bolnije očigledne, jer "otpor nije uvek bio uzaludan".

R.E.M. su se na ovom nivou predali. Barem za sada. Manic Street Preachers simuliraju energiju i after-shave žestinu od pre deceniju-dve, ali nezainteresovan slušalac ovome neće prići ni u second hand prodavnici za Evro.

A, da budem iskren, ni pevanje Jamesa Deana ne stari kao staro vino. Već pre liči na onu iskvarenu česmovaču kakva nas je sačekivala u školskim veceima, iz nekog razloga.

SELEKTAH: 3plus/10


2 comments:

  1. Šta je bre ovo izdali te prijatelji izdao te brat....Očekuješ savet i životno pojašnjenje od benda!? Nezainteresovani slusalac? Ko je taj i zasto bi slusao MSP a ne recimo Niki Minaz koja nam ,je li,puno govori o smislu zivota. Ne govorimo o hiphop manijacima koji za sebe vole da kazu "artist" ili opskurnom indi bendu na koji hipsteri seku vene nego o mejstrimu. Menikse su optuživali da nemaju smisla za humor i da sebe preozbiljno shvataju ali ovo je previše! A da spoje GNR i Pablik Enemi nisu ni mogli ni hteli, mozda ideju ovih repera hiphopera štagod li su. Zato je spajanje U2 i Bon Žovi mnogo prirodnije, ne znam sta je "I'm just a patsy" nego savrseni omaž osamdesetim. A dovoljno su daleko od aktivizma U2 da može da se toleriše ponekad zamorno insistiranje na radničkim pravima i levičarenju. Svakako ne mogu da naprave više relevantan ili moćan album kao nekad prosto ljudi imaju 50 godina, imali su svoju misiju i svojih 5 minuta, sad treba samo da stare dostojanstveno. Ako to nisu uradili na rewind the film ili futurology na pr. , ja onda ne znam, slušaj Niki Minaž jebem li ga.....

    ReplyDelete
    Replies
    1. možda si i u pravu, ali to ne menja da sam ja skoro rizikovao smrt od dosade preslušavajući ovo.

      Delete