16 May 2018

BEACH HOUSE - 7 (Bella Union)


Pitchfork kaže 8.9.
Tiny Mix Tapes 5/5.

Gurao sam Leona oko jezera na Adi i slušao 7 i... nešto nemam utisak da vi volite recenzije koje ovako počinju.

Beach House preferiraju francuski chic a la Francoise Hardy ispoliran šugejzom ranih Lush, a sve ukusno spremljeno za publiku Velvet Underground.
Dreampop. S tim što samo jedan deo ove složenice odgovara istini/mom utisku.
Da budem iskren kada u sećanju prizovem njihove albume, to je sve jedan sneni blur unutar koga ne umem da razaznam ni početak, ni kraj, niti jednu pesmu.
Drugim rečima, lakše prepoznajem "zvuk" Beach House, nego što razlikujem njihove pesme.

I dok Leon i ja obilazimo Adu, on spava, a ja sanjarim... OK!...

Mislim da Beach House na 7 više nego ikada (a promenili su producente i za mikspult doveli Sonic Booma i Panda Beara) mikromenadžuju svoj zvuk, ali bez stvarne inspiracije i talenta da isporuče p.e.s.m.u. (nije akronim, samo pravopisno egzibicionišem).
I dok ovo pišem, nisam posve siguran u to. Jer već u hiphopično nazvanoj Pay No Mind kroz maglu vlažnih škotskih polja (via rodni im Baltimor) po kojima muziciraju stonirani i rasprestolovani Jesusi pevuši Kendra Smith. Ili Slowdive sviraju Pygmalion. Glas je ubitačno seksi, skoro da osećam oštricu noža kako mi klizi niz ušnu školjku, san je tu, ali pesma... nije toliko ubitačno bazična, koliko je ubitačno repriza.

Nisam ja niko i ništa da disujem muziku bez pesme, pa čak i ako voli da je zovu popom. Niti da trujem da milenijalsima miljama udaljenim od emocija prija ova vrsta lepog pakovanja lepe praznine. Jer prija i meni.
Samo se čudim, kako je moguće da je baš ovo ishajpovani, preferirani, (visokoo)cenjeni "zvuk današnjice".
Beach House su ovakvim albumom u hipsterskim godinama stariji od Dylana.
Zar to niko ne oseća?
Da li su hipnoza i sedativi jedino što tražimo dok hodamo kroz realnost?

Beach House nisu duboka močvara u koju ćete zaroniti na svoj rizik i na putu do dna sresti trooke školjke sa otrovnim repovima ili zaglaviti noge u rebrima davno istrulelih leševa...
Beach House su poplavljeni tržni centar kroz koji ronite i vidite stvari koje ste i do skora, samo kroz blagu izmaglicu i u blago lelujajućim pozama. Tu i tamo izroni poneka udavljena radnica ili manekenska lutka, niko ne može da kaže, jer užasno liče.
Beach House su mi imitacija muzike koju izvode. Juvelirski precizno ukrašena i izrađena. Ali plastična.
Ali Westworld.

Šta Beach House govore o nama (mislim vama, jer sebe ne mogu skroz da uključim, primećujete i sami)?
Da je poželjnije biti pristojan, nego iskren (nije da su uzajamno isključivi)?
Da je bolje lepo upakovano nego bilo šta drugo?
Da u snovima nema noćnih mora? (stavio bih pare da je vama, milenijalsima, možda to najbitnije i opet podsećam da ne otvaram ovde nikakav privatni rat sa vama, već ovaj bend doživljavam vršnjački sa vašom generacijom, pa skoro i reprezentativnim)?

7 je kao stanje, poznato i definisano (samo upeglanije nego pre), koje mi je ponuđeno i kome mogu da se prepustim. Sva moguća iskustva sa njim su pretpostavljena i poznata (sem ovoga koje sam ovde proizveo, a koje svojim zapitivanjem i dovodi u pitanje smisao prepuštanja Sedmici).

Čak i kada urade neverovatne stvari, kao u Black Car, u kojoj su ukrstili The Bangles, Cocteau Twins i This Mortal Coil, nemam poverenja u njihove replikantske namere i audio-hiling.
Poslušajte samo Woo, ovde najpopičniju i aranžmanski najkonvencionalnije realizovanu pesmu, "pop hit" u svetu Beach House. Ona zvuči kao ispolirani derivat neke St Etienne pesme zakopane u drugu polovinu albuma poput Tiger Bay. S tim što nam se sintetika koja je bila efektno oruđe St Etienne ovde prodaje kao osnovna emocija. St Etienne su bili PEZ pakovanje iz koga ne očekujete da iskoči organska šargarepa. Beach House se samo-serviraju kao delikatni obrok koji opija ukusima. S tim što niko neće da vam kaže da su svi sastojci zapravo reciklirana plastika, kao i da kuvar umesto nosa ima 50.000 sitnih japanskih senzora za miris.

Vidim i sam da sam do kolena zaglibio u neku vrstu (nepotrebne) paranoje.
Ne zaboravite da pričam o utisku, a ne o konspiraciji milenijalske indi scene.

Možda je trebalo da nastavim o tome da dok Leon bezbrižno spava, a ja zurim u oblake i šume, dok me sunce topi, Beach House nikako ne uspevaju da mi priđu, iako su mi u dnu uha, poput šumskih vila.

SELEKTAH: 4/10

10 comments:

  1. E tako, oni će bar i sa 60, na albumu 700, izgledati fit; najbitnije

    ReplyDelete
  2. dobar dan,
    moram da primetim Slobodane da mi se cini kao da vi ovde vodite neku bitku sa samim sobom. Za mene je muzika pitanje stila i nije nuzno da mora da predstavlja bilo sta posebno. Neki bendovi imaju atmosferu, neki jake singlove. Ovo bi bio problem samo ako bismo bili prinudjeni da izaberemo da slusamo jedan bend do kraja zivota. Iako Beach house, kao i svi ostali, zvuce kao neko ko je svirao pre njih, to ih ne obavezuje da slede neke (koje tacno?) eticke i artisticke premise svojih prethodnika. Vremena su nova, kontekst je novi, muzike ima neverovatno mnogo, i mislim da kulturoloski nije relevantna kao nekada, pa neka slusa sta ko hoce. Sumnjam da bilo koja konkrenta muzika ili bend mogu bas da predstavljaju neka vremena. Mislim da je oduvek sve beskrajno rastrkano, sto internet savrseno ilustruje, a da se vi ovde obracate nekim zamisljenim milenijalsima, kakvi biste mozda vi bili da ste danas u njihovim godinama. Nadam se da gresim, deluje mi kao da na kraju uz svu vasu pamet, obavestenost i ograde ipak ispada da je poruka "eh vi mladi". Ja se pitam sta je nekada davno pomislio neki Bitlsovac kada je cuo Joy Division. Ili neko ko je pre toga voleo Roberta Johnsona pa cuo Bitlse. Itd unazad, nista nema smisla kada se desava, a kada se secamo, onda sami izmisljamo svoj smisao. A ono sto smo mi u svojoj mladosti zeleli od muzike i zasto, danas niko ne moze da shvati. Kao sto ni mi ne mozemo njih..
    poz
    L.T.

    ReplyDelete
    Replies
    1. dragi L.T,

      iako to nije prava odbrana, ali blog se zove mislite mojom glavom i to što ja taj diskurs u poslednje vreme očiglednije eksploatišem, ne znači da nije uvek tako bilo. drugim rečima, bitka jeste sa samim sobom. milenijalsi se samo zgodno nameste za lažnu polemiku.

      sve što ste rekli stoji. uključujući i ono "eh, vi mladi" kao najstrašniji od svih klišea. ja u svoju odbranu, sem rečenog, mogu samo da kažem da nikada pre nisam bio ovoliko star, pa je i za mene sve ovo novo.

      ali, ono što ne priznajem jeste da ja arbitriram tako kako vi kažete- da je pre sve valjalo i bilo autentično, a sada nije. baš kao ni milenijalsi. mnogo ja muzike volim i poštujem koja je milenijalska ili mlađa, ali nemam problem kao sa beach house. zato sam i uzeo da pišem o njima. radi se o hvaljenom, paradigmatskom bendu u kome ne mogu da pronađem sadržaj, samo pakovanje. i onda puštam prljavoj mašti na volju, neprimereno, da su oni bend kakva im je i publika. spekulišem, ali ne tvrdim. što je šteta samo po mene, ako malo bolje razmislite, zar ne?

      i na kraju, pozvao bih se na vaše poslednje redove- šta smo u mladosti želeli od muzike, a šta danas. ja se trudim da o tome razmišljam na glas i da stvari sagledavam iz svoje postojeće vizure (koja je u ovom trenutku možda i takva kakvom je vi vidite), ali to mi otvara, za mene, novi pogled na stvari i percepciju istih. meni je to uzbudljivo. pokušavam da bude i vama.

      a milenijalsi bi me mrzeli i da sam im vršnjak. ja vam nisam naročito popularna vrsta. nije da se hvalim.

      Delete
    2. Podrzavam glasno razmisljanje! Ima ovde i saboraca u sopstvenim borbama iako se stidim cak i da se potpisem. I ja se osetim mladim kad se pogledam u ogledalo, a starim kad pogledam oko sebe bez obzira na to koga vidim, milenijalse ili svoje vrsnjake.

      Stara Mo

      Delete
  3. Slobodane,
    hvala na odgovoru. U svom komentaru sam se vec bio prilicno raspisao pa me je malo vec bilo sramota zbog toga pa sam izostavio upravo ono sto ste primetili - vas je blog, vasa je glava, vasa su osecanja. Vi ni ne reklamirate da dajete neku apsolutnu i objektivnu dijagnozu. Primetio sam da se na ovom blogu cesto stvari zaostre bez nekog ociglednog razloga, pa zato sada pisem ovo - zeleo bih da kazem da nisam imao neku "hejtersku" nameru, sto mozda i nije bilo potpuno jasno s obzirom na vas odgovor. Nema potrebe da se branite (vas prvi pasus), naprotiv, hvala vam na misljenju, i uostalom na informaciji da je BH izdao novi album. I drago mi je da nije tacno ono u vezi autenticnosti (vas treci pasus).

    pozdrav
    L.T.

    ReplyDelete
  4. volim što misliš svojom glavom, sve ostalo je fejsbuk algoritam.

    ReplyDelete
  5. Ma pustite to, MUF postao/pustio Krilo: :* http://krilo.info/leti-leti-krilo

    Inače, najlepša pesma -- a verujem i osećaj -- na ovom prelepom albumu je Drunk In LA; obaška što me setila na https://youtu.be/V7uKUuTcfjo

    ReplyDelete
    Replies
    1. ovo nije prvi put da primećujem da ne umeš da učestvuješ u diskusiji.
      čuj mene ti, mislim vi, milenijalsi.

      Delete
    2. Čuli za koju pesmu rekoh da je naj: :* https://youtu.be/Em3NEHjUneE -- nego, vide li ti odsev ovog omota? Deluje kao pravi poklon (od tebe) za mene; to & WarpainTT, jedina dva albuma u mom Vinampu -- ču li samo Take One? Odmah sam tagovao 'uzmi dve' i ubrzo srcovao.

      Delete
  6. Odlično opisan doživljaj koji imam kad slušam svaku njihovu ploču...a kamo neka pesma?

    ReplyDelete