19 June 2018

FRIDUME, NE BUDI PIČKA: BITIPATIBI - Lešnici divlji 2 (Samizdat, 2017)


Da li je ovaj album uopšte izašao? I koju verziju vi imate? Ima li CD-a ili vinila, da, barem, nešto zaokružimo?
Una mi je u više navrata obećala digitalnu isporuku čim se završi najfinalnije masterizovanje. I dalje čekam. U međuvremenu sam ulovio pristojan snimak.
Na Bandcamp stranici benda sada piše da su oba albuma (i ovaj i prethodni) objavljeni u maju prošle godine.
Što je možda i istina.
U ostalom, u ovim fluidnim vremenima, zar išta ima svoj definitivni početak i kraj?

Na nastavku Lešnika divljih (što ono 2 duhovito sugeriše) umesto male mace, imamo veliku macu, u formi Une koja izgleda kao da se slikala za povratnički solo-album frontmenke nekog hard rok benda koji je jednom bio popularan, a sada se njegovo (ne)postojanje vezuje samo za nju. Odaje utisak starije osobe nego što jeste, malčice umorne od svega. I blago nadurene.

Lešnici divlji 2 je kompaktnija i manje avanturistička ploča. Mada, u vezi sa ovim drugorečenim, moram da priznam da je to i posledica toga da je s prvim albumom bend predstavio i svoj autentičan zvuk, koji se ovde oprezno produbljuje (ali ne menja!), pa to stvara utisak nekakve stagnacije.

Album otvara fantastičan pop singl Mali Betmen (koji, kako mi Bora kaže, raduje indi publiku još od 2011!), koji potom ističe u podjednako fantastičan Twin Peaks-pop, Lešnici divlji, gde ovo "Twin Peaks" zaista ne koristim da lenjo opišem "atmosferičnu baladu malčice mračnijeg vajba", već zaista mislim da je bend (možda i ne znajući) bio u misiji da napiše pesmu koja može da parira postojećem TP opusu, i u tome je uspeo.

Sa Okeanom Lešnici divlji 2 poprimaju oblik monumentalnije mase, lednika koji se sporo, ali lagano, u suzama i čežnji, topi. Gde je skoro sve moglo da bude jedna pesma, a ne sedam njih. Una lepo peva, ali njeno raspoloženje kao da je na autopilotu dok pita sebe i druge gde su dečaci, gde su ljubavi, gde su romanse, reprizirajući snoliku urbanu romantičnost po kojoj je bend (barem meni) prepoznatljiv. U isto vreme, mislim da je aranžmanski muzika znatno konzervativnije osmišljena, sa Uninim glasom u prvom planu, koji nežno pluta, dok muzika ispod mahom pruža scenografski ugođaj. Neko bi mogao da kaže da Lana Del Rey tako na već četiri albuma, ali taj bi bio u krivu. Bitipatibi evidentno imaju snažnije aspiracije ka pitkijem i tradicionalnijem zvuku, ali manjkaju upečatljivijim melodijama i/ili arnažmanskim rešenjima koje bi brže i lakše izdefinisale potencijalne "hitove" tj noseće pesme. U čemu, zapravo, samo Mali Betmeni uspeva.

Pretpostavljam da će Lešnici divlji 2 biti med i mleko u kreativnim odeljenjima marketinških agencija u kojima postoji nepresušna potreba za intrigirajućom, ali "pozadinskom" muzikom koja može do u beskonačnost da se vrti "na ripit", a da njenog prisustva niko nije ni svestan. Razmišljam da bi neko u ovaj komentar mogao da ugura neko "ružno" značenje, ali to ne bi bilo fer. Jer plejliste tih ljudi i tih prostora su uglavnom stvari koje se retko i s mnogo muke menjaju.

SELEKTAH: 6plusplus/10




1 comment:

  1. Pa ti bi da najlepše pesme čak ni ne pomeneš (slučajno ove tri na G)

    ReplyDelete