12 August 2019

THE BATTLE OF ALGIERS, A FILM WITHIN HISTORY


La battaglia di Algeri, film Gilla Pontecorvoa iz 1966 (iste godine ovenčan i Lavom u Veneciji), je, baš kao i Gone With The Wind, u mom kino-pantenonu ono, štobisereklo, retko ostvarenje koje je "više od filma". Film nad filmovima. Skoro nestvaran.

Sećam se kada sam ga prvi put gledao, a to baš nije bilo tooooliko davno, da apsolutno nisam mogao da verujem da je nešto tako bilo moguće snimiti. Bio sam (i ostao!) fasciniran "masovkama", orkestracijom statista, radnje, kompozicijom kadra, sirovošću i neposrednošću izvedbe, žestinom, poezijom, politikom, mirisom koji sam skoro osećao sa zbijenih ulica alžirske prestonice. I godinama sam čeznuo da sebi pribavim ili neko superdeluks blurej izdanje na kome možda postoji nekakav "making of" ili da se konačno pojavi dokumentarac o tom filmu.

The Battle Of Algiers, a Film Within History jeste dokumentarac o tom filmu, ali ne baš kakav sam maštao. Ne traje satima, ne detaljiše svaki minut filma, ne objašnjava ga iz svih mogućih uglova, ali za mene, koji večito zaboravljam da se bavim i onim što najviše volim, donosi mnogo zanimljivih informacija o genezi filma, njegovom životu neposredno nakon premijere i potonjem uticaju na najrazličitije političke grupe i nacije.

Materijal, koji je Malek Bensmail organizovao, sastoji se od arhivskih intervjua (s obzirom da neki od autora i radnika na filmu više nisu živi, pa umesto njih govore njihove žene, recimo), aktuelnih intervjua sa pozamašnom količinom još uvek živih učesnika i sa kulturnim kuratorima različitih provenijencija koji osvetljavaju različite aspekte njegovog uticaja.

Film je sniman o događaju koji se odigrao (završio) samo tri godine ranije na istoj lokaciji. U njemu glavnu ulogu igra čovek koji je na istoj funkciji stvarno učestvovao u tom događaju (kako kom?). On nastaje u i dalje komplikovanoj političkoj klimi gde svi imaju različite interese. On nikako ne pasuje proteranim Francuzima. Zanimljivo je videti insert iz intervjua u komu učestvuju nekad zaraćeni protivnici, franucski general (Massu beše?) i jedan od komandanata FLN-a, Saadi Yacef (ujedno i pomenuta "zvezda" filma).

Nisam znao da su "Francuzi" napustili festival u Veneciji nakon što je film trijumfovao tamo, a isti je potom bio zabranjen u Franucskoj. Retke i hrabre projekcije bile su pozdravljane burnim rekacijama desnice i francuskih veterana (interesantno je što Pontecorvo ističe da su francuski generali koji su sabijali alžirsku nezavisnost prethodno bili heroji i učesnici francuskog Pokreta otpora). Film je probudio "nezavisne" sentimente u celoj Africi (mislim Angoli prvo), a svojim prikazom gerilske borbe naroda protiv okupatora inspirisao je i Crne pantere, ali i oficire koji su silom pokušavali da ukrote narod Iraka tokom američke okupacije nakon "11. septembra". Svi odreda fascinirano su proučavali kako su stvari prikazane, ali i time koliko je proniknuto u žilavost gerilske borbe i njene praktične nepobedivosti, kada je pozitivno inspirisana.

Kamermani, asistenti, glumci, statisti, tumači... apsolutno svako ima nešto zanimljivo da kaže u vezi sa filmom i svojim mestom u njemu, prikazujući ekipu filma zaista kao vojsku koja je sa nadnaravnom taktikom ušla u snimanje kao u bitku, trijumfovala i svetu omogućila jedno od najvećih filmskih ostvarenja ikada. I.k.a.d.a!

SELEKTAH: 8plus/10

No comments:

Post a Comment