24 September 2020

L'HEURE DE LA SORTIE (aka (idiotski engleski naziv) SCHOOL'S OUT)

 Deca genetski modifikovanog kukuruza


Malo je ovako i ovoliko depresivnih filmova.
Ne znam mnogo o autorima koji su se prihvatili ekranizacije romana Christophea Dufossea, ali verovatno se radi o post-depresivcima, poput mene (ili vas?), s kojima još verovatnije ne biste. Ništa.

Post-depresivci su, nagađam, ljudi koji su skoro progutani depresijom, ali i dalje imaju vrlo smislene "trenutke" nade i optimizma koji, nažalost, kratko traju i sve ih ređe pokazuju. Kao znak koji pokazuje smer kretanja, ali je nemoćan da sam krene tim putem.

Ovaj film završava... ne smem da vam otkrijem kako.
Ali tome prethodi upoznavanje vrlo neobične grupe "osmaka" (rekao bih, ako ne i malo starijih) koji su na završnoj godini školovanja. Njih šestoro su deo posebnog odeljenja u koje idu vrlo, vrlo talentovana deca, praktično najbolji učenici Francuske.
Film počinje tako što njihov razredni i učitelj francuskog, nakon što ih neko vreme posmatra s leđa, skoči kroz prozor učionice.
Dok jedna polovina odeljenja u panici odjuri dole, njih šestoro nemo, bez panike i reakcije posmatraju telo.
Nakon par dana stiže novi učitelj, zamena, koji je u procesu završavanja svog magistarskog rada o Kafci (od svih nepesimističnih autora...), zgodan, gej i raspoložen da pokaže razumevanje.

Film L'heure de la sortie prikazuje razvijanje njegovog odnosa sa tih šest učenika, međusobno upoznavanje, tenzije i ako očekujete nešto a la Dead Poets Society, na grdno ste pogrešnom putu.

Nema sumnje da reditelj Sebastien Marnier "drži predavanje" svojim filmskim esejem o tome gde smo kao planeta, društvo, kao depresivci, post-depresivci i (najbrojniji) nezainteresovani. Na kraju filma to predavanje možda počinje i da nas potcenjuje načinom na koji nam se servira i samo-pojašnjava, praktično koristeći pomenutih šest učenika kao odašiljače poruke, ali ono što vredi u ovom filmu (pored svega toga) je što je uvijen u neku post-pitervirovsku (jer sve je post!) poetsku mističnost koja čitav film drži na finoj liniji misterije, trilera, pa i horora, tretirajući decu kao kult koji samo što nije stavio svoju satansku nameru u pogon. Obične stvari imaju neobične razrade, naoko je sve u redu, ali onda neočekivano zavapi hanekeovskim apsurdom. Mladi, ali smrde na smrt.

Znaci apokalipse su svuda oko nas i neko je više, a neko manje svestan toga. Neko želi da se pripremi za to, a neko da se prepusti tome. Ova deca su ometena u svojoj nameri, u svom planu. Obrazovanje im nije pomoglo sem što ih je učinilo svesnim kraja, podstaklo ih na razmišljanje i omogućilo im da izađu sa nekim planom, pre svega za sebe. Udenuti u jedan normalan (školski) tok, sa učiteljem koji tek treba da otvori mentalnu dimenziju razumevanja za specifičnost svojih učenika, oni su vrlo, vrlo "drugačiji", dok ne shvatimo zašto i zbog čega.
I onda ne možemo ništa da im zamerimo.
Naročito kada shvatimo da su u suštini i dalje deca.

SELEKTAH: 8plus/10

2 comments:

  1. Potkrala ti se greska, nit' je depresija, nit' post depresija, vec sociopatija. Ako si mislio na atmosferu ili alegoriju, onda jeste depresija. Ovi iz filma mozda vise teze antisocial poremecaju. Depresivni nisu eksterno agresivni izuzev ako imaju neki komorbiditet. Svakako hvala na preporuci.

    ReplyDelete
    Replies
    1. soriš, mislio sam da je jasno da adresiram autore filma kao post-depresivce, tj njihovo ostvarenje.

      Delete