27 June 2009

INGLORIOUS BASTARDS

Tarantinofili, radite li zadaću?








Slab sam na ljude čiji je entuzijazam nekontrolisan. Naročito ako se bave nečim što me iole zanima. Quentin Tarantino je u tom smislu potpuni ludak. Nema sumnje. Gledao sam ga u jednom (treba li napominjati- odličnom) dokumentarcu o Australijskom „R-rated“ valu gde me je njegova naloženost na neke od najluđih filmova za koje sam tada prvi put čuo skoro instantno naterala da stanem u red za australijski pasoš zajedno sa Damirom Dokićem. Drugi put, pojavio se u mom omiljenom televizijskom šou (American Idol, naravno) kao gost-savetnik mladim nadama američkog mejnstrima (i to po drugi put!). Agresivnost njegove posvećenosti muzici svako malo terala je buduće idole da se odmaknu korak unatrag od njega, jer nije bilo izvesno da li će ih potapšati po ramenu ili će im zabosti bodež u grudi (pevačke).

Negde sam pročitao da je ovaj film Enza G.Castellarija iz 1978. (originalno naslovljen Quel maledetto treno blindato) poslužio kao inspiracija Tarantinu da napravi svoju verziju (ako ne i rimejk u pravom smislu reči) koja je u maju podelila kritičare u Kanu, a u bioskope dolazi ovog avgusta (sve navedene činjenice, jašta, valja proveriti). Tarantinov film zvaće se Inglorious Basterds.





Već sama špica ukazuje na to da se radi o Tarantivno(vsko)m materijalu. Krupno ispisan naslov na italijanskom stoji poput tvrđave dok se iza/kroz njega prelivaju razni obrisi uz dominatnu crvenu boju (kako nacista, tako i krvi). Ono što sledi mešavina je špageti vesterna, ratnog filma B-produkcije i ... entuzijazma!(!!)

Pola tuceta „žigosanih“ američkih vojnika (zapravo formacija tokom filma je uglavnom 5 + 1) uspeva da izbegne vojni sud, nakon što nemačka avijacija napadne kamion kojim putuju na suđenje. Njihova namera da se dokopaju Švajcarske prerasta u svojevrsni roud muvi tokom koga susreti sa Nemcima postaju urnebesne diverzije razmera Otpisanih. Na kraju balade, crnohumornom igrom sudbine upadaju u misiju koja ih, simbolički, iskupljuje od počinjenih greha.




Castellari, očigledno, nije imao ni ambicije, a ni pare, da pravi ratni film epskih dimenzija, ali se znalački dovijao da masovke, sa ili bez eksplozija odn. vazdušnih napada, odradi tako da izgledaju bolje nego u nekim holivudskim filmovima o Zalivskom ratu. Likovi su odmah na početku filma duhovito i tipski predstavljeni po principu jedan lopov, jedan plejboj, jedan crnac (ubica), jedan kockar... i unutar tog prostora oni se ne razvijaju mnogo, što je, čini mi se, samo olakšalo posao glumcima za koje su Bud Spencer i Terence Hill pozorišni umetnici sa West Enda. No potoci šmiranja i jeziva nahsinhronizacija daju šarm ovom kolažu vatrometa tokom koga Nemci ionako non-stop lete u nebo ili se poput balerina zavrte svaki put kada ih pogodi metak.


Nadam se da će se Tarantino pozabaviti malo više likovima, da će zgusnuti radnju u manji broj, dramski funkcionalnijih, „akcija“, kao i da će nas počastiti nečim što nikada do sada nismo videli u ekranizacijama (drugosvetskih) ratnih filmova. Što je, možžžžda, i Castellari uradio daleko ’78....




2 comments:

  1. Autor spota za pesmu Who Is It je David Fincher.
    P.S. Još uvek nisam pročitala vašu dramu. Ne javljam se jer me je sramota.

    ReplyDelete
  2. draga d,
    bolje i to nego da se ne javljate zato sto je posebno odvratna. osim toga vi ste 'zena sa detetom' pa vam se vise (i duze) gleda kroz prste.
    posaljite neki mejl da se uputim u aktuelna zivotna putesestivija uz svezu sliku deteta.
    vashS

    ReplyDelete