10 November 2009

LJUBAV JE... kad voliš istu stvar na različite načine

WEEZER - Raditude (DGC/Interscope, 2009)

piše: Crippled Avenger




Posle svakog self-titled albuma, Weezer je navikao publiku da isporuči jedan intimistički, ispovedni. Posle debitantskog Plavog albuma usledio je Pinkerton, koji se na duže staze može smatrati verovatno i najuticajnijim koji je ovaj bend proizveo. Posle Zelenog, usledio je Maladroit na kome je Rivers Cuomo pokazao autodestruktivnu lakoću pravljenja pop pesama koja ga je na toj konkretnoj ploči skupo koštala pošto je opijen vlastitim talentom na kraju sam leakovao sve pesme u demo formi a u pokušaju da završeni album učini remek-delom usput zaboravio da ga učini naprosto odličnim i da kroz aranžman, produkciju, razdvajanje kvalitetnog od slabijeg uradi finalne zahvate koji će izuzetan demo pretvoriti u dobru ploču. I upravo negde od ove tačke, odnosno od Zelenog albuma američki Loša luta u potrazi za novim masterpisom...

Raditude koji je usledio posle Crvenog je na neki način bliži pop kanonima koji su svojstveni Weezerovim self-titled albumima. Ploču otvara odličan punokrvni hit (If You're Wondering If I Want You To) I Want You To u kome distorzirane 70s gitare u strofama zamenjuje Paul Weller meets Violent Femmes svirka, da bi u refrenu do izražaja došao tipičan Riversov Buddy Holly meets Rush stil. Već u stihovima se kroz pominjanje refrenci kao što su Slayer majice i gledanje Titanic-a u bioskopu, pop boji nostalgičnom notom odnosno Rivers ni ne pokušava da pravi power pop koji se obraća savremenoj publici ili barem ne pokušava da ih laže kako im komunicira neko savremeno iskustvo. Već u drugoj pesmi I'm Your Daddy, Rivers pravi čist power pop kakav odavno nije tako dobro sačinio, sa skladom svih potrebnih detalja, a u trećoj The Girl Got Hot pravi jedan od onih Weezer komada koji nisu jaki u melodiji ali su nenadmašni na nivou čiste power pop mehanike - u ranijem opusu takav singl je recimo bio Beverly Hills.



Što se stvari laganih tiče, Rivers je i u tom aspektu na nivou nekih ranijih pogodaka. Pre svih tu je predvidljiva ali efektna Put Me Back Together, a odmah do nje I Don't Want to Let You Go u kojoj Rivers zna šta radi čak ni kad nije previše inspirisan.

Kao na Pinkertonu, Rivers ima izlete u tvrđe, dramatičnije gitarske komade sa Pixies/Dinosaur Jr teritorije, i na ovom albumu to je pesma In the Mall, a toj grupaciji suštinski pripada i Turn Me Round. Ipak, čini se da je Rivers ubedljivije simulirao Blacka i Mascisa ranije nego sada.

U svakom slučaju, ono što je uvek najrizičnije kod Riversa jesu pokušaji da uvede nešto novo. Iako poznavaocima njegovog muzičkog ukusa i kolekcija demo snimaka, interesovanje za hip-hop nije nepoznato (na kolekciji Alone ima čak i obrada Ice Cubea), gostovanje Lil Waynea na pesmi Can't Stop Partying jeste zvučalo zastrašujuće. Međutim, sama pesma nije zastrašujuća, u njoj Rivers govori o svom potonuću u svet beskrajnog i besciljnog provoda a stilski je na liniji novih britanskih gitarskih koketiranja sa plesnom muzikom. Čak ni Lil Wayneovo gostovanje nije skandalozno, samo je nekako, hm, nepotrebno. Ipak, ako imamo u vidu da su Riversa kao malog zbog astme zvali Weezy, možda to sve ima neke veze...



Drugi pokušaj inovacije kroz uvođenje indijskih post-beatleoidnih toucheva u pesmi Love Is the Answer paradoksalno u teoriji deluje kao manji rizik od Waynea, ali se u praksi pokazao kao potpuni promašaj. Naime, dok se od Riversove pop kulturne eklektičnosti očekuje da se zaigra i zaluta u refertencama, njegovom žanru i konceptu zaista ne odgovara ta indijska pseudomistična dimenzija. Nije Rivers prvi koji je neumesno koketirao sa njim, ali za razliku od Blura, on kao američki geek patriarch nema imidž koji može da apsorbuje takvo iskliznuće. Naprosto, Weezer je grupa koja je svoju muzičku ograničenost podigla na nivo koncepta i sada je prekasno da proširuju polje borbe. Rivers je kao stari metalac u svojoj karijeri ne samo kroz namecheckovanje već i kroz lični primer istrajavanja u besmislenim stvarima dokazao da je veran ideji. I sada je malo kasno da traga za smislom.

U svakom slučaju, ako se izuzme ovaj jedan sramotan komad, Raditude je povratak Weezera u formu, sada u jednom novom kontekstu omatorelih ljudi koji su se poslednji put osećali srećno početkom devedesetih, i nemaju problem sa tim. Uostalom i oni koji su svoj coming of age imali između sredine dedesetih i početka dvehiljaditih imaju pravo na sreću i veseli power pop.

Sledeći na redu za reinvenciju su Blink-182 koji su mudro iskoristili Weezerovo tržište dok je Rivers bio u mirovini (mada kod Blinka ne treba zanemariti ni faktor Offspringove krize), a povratničku turneju odradili zajedno.

selektah: ***1/2/ *****




NB još improvizacija na Weezer omot ovde.

4 comments:

  1. niko si i nista ako ne nosis naocare a la cuomo.

    ReplyDelete
  2. ne secem vene bas na weezer ali imam 3 albuma i uopste nisu losi, naprotiv sjajna zabava. e sad-uvek sam se pitao da oni postoje u srbiji, ispljuvali bi ih za dve sekunde, kao malo ljigave malo previse zajebantske i tako, sve na tragu Oruzjem protivu otmicara (poredjenje po mogucem statusu ne po stilu). zasto kod nas rok/pop kao tzv.zabavna muzika sa tzv.cistim radijskim hitovima ne postoji, cak je omalovazavju konstantno

    ReplyDelete
  3. ona ne postoji jerbo autori nisu u stanju da je naprave.
    direktor cacanske televizije galaksija 32 isula petrovic svojevremeno je imao veliki hit ''igrala si laznu igru, a sigurna nisi bila, na stolice dve si htela, al' si obe izgubila''.
    u tom smislu - nijedan od srpskih bendova nema muda da pokusa da pravi cistu pop muziku i time sebi izmakne stolicu sa koje bi mogao da alternativno kukumavci na nepravdu u drzavi srbiji u slucaju da se njegov produkt ispostavi za sranje na trzistu.

    ReplyDelete
  4. misula petrovic, pardon.

    ReplyDelete