02 March 2012

THIS MUST BE THE PLACE

Zamislite film u kome Sean Penn govori kao retardirana verzija Moody-jeve ćerke. Nezamislivo, jel da?


Iako je Paolo Sorrentino režirao jedan od mojih najomiljenijih filmova 2008. i jednu od najboljih političkih biografija, Il Divo, nisam se potrudio da pogledam nijedan od njegovih ranijih filmova. Nakon gledanja This Must Be the Place zatražiću garancije italijanske amabasade da mi u prvom delu njegovog opusa ne preti ništa slično.

Sean Penn igra ostarelog gota. I izgleda kao idiot. Nekada davno on je bio lider vrlo, vrlo popularne grupe Cheyenne (prema Siouxsie, kapirate?), međutim samoubistvo dva brata-tinejdžera inspirisana njegovom muzikom ubilo je u njemu i ono malo života. On sad vreme provodi igrajući nekakav skvošu nalik sport u ispražnjenom bazenu sa svojom suprugom (Frances McDormand), blejeći u šoping molu sa jednom od svojih fanica (ženski rod po Peščaniku) i izgleda kao lik koji je upravo utekao sa seta filma Tima Burtona.

Do velikog preokreta u njegovom životu dolazi kada mu umre otac, stari Jevrejin, lovac na naciste i čovek sa kim nije progovorio dvadesetak i nešto godina. Cheyenne dolazi na genijalnu ideju da pronađe i kazni poslednjeg nacistu koga je njegov otac pokušao da uhvati pred smrt. Tako od trećine filma počinje nešto nalik roudmuviju, tokom koga Cheyenne upoznaje pro i contra strane toga da život treba živeti, a Sorrentino, rekao bih, pokušava da se naruga plitkim problemima i još plićim zadovoljstvima naše civilizacije (biznismen i njegov auto).

This Must Be the Place je arthaus ekstravaganca najgore vrste, pseudo zapitanost u kojoj se podrazumeva da bi retard koga igra Sean Penn na bilo koji način mogao da bude naš vodič kroz bilo šta. A nekmoli život. Uzimajući u obzir visoke standarde bizarnosti na kojima roudmuvi kao žanr uvek insistira This Must Be the Place nudi mlaku i ispraznu seriju susreta tokom kojih i dalje kao najupečatljiviji utisak ostaje to koliko bismo rado puknuli Penna zbog degradacije čitavog jednog muzičkog pravca i jedne profesije.

Međutim, Sorrentino najgrču žuč čuva za kraj, kada se Penn, podšišan i bez šminke, kao "pravi čovek" vraća svojoj majci (ili osobi koja simbolično nosi tu ulogu) i kada shvatamo da je čitava njegova parada bola, čitava njegova karijera, čitav njegov sistem vrednosti zapravo bilo nešto što je trebalo prerasti (ima tu i neki lajtmotiv sa pljugama kao dokazu odrastanja). Bedno, ako mene pitate.

Robert Smith je već podneo tužbu sudu u Strazburu, a Andrew Eldritch iskopao je sebi oko nakon britanske premijere filma.

SELEKTAH: 1/ 10

2 comments:

  1. Niste bas shvatili film.

    ReplyDelete
    Replies
    1. pa nije film uputstvo kako da stignete do negde, pa da ima pravi i pogrešan način da to uradite

      Delete