13 March 2012

YOUNG ADULT

Vidite... Jason Reitman je praktično moj vršnjak


Iako ima nekih koji i dalje staromodno misle da je reditelj jedini autor filma, Young Adult je lep primer na kome se još lepše vidi da to nije tako. Ovog filma sigurno ne bi bilo da scenaristkinja Diablo Cody (istotakođe skoro vršnjakinja) nije napisala scenario u kome piše fuck off love-letter rednecima dobrog srca, nostalgiji, američkoj mitologizaciji rodnog grada (sela), američkoj mitologizaciji mid-westa, ideji da svako ko stari treba i da odraste... Sve te ideje lepo je prihvatio reditelj Jason Reitman koji je sličan privatni obračun sa istom ekipom odradio i u svojoj prethodnoj saradnji sa Cody-jevom, filmu Juno. Međutim, ovog filma ne bi bilo da se glavnih uloga nisu prihvatili Charlize Theron i Patton Oswalt. Njih dvoje su privatno ostvarili svoje američke snove, iako su im startne pozicije očigledno bile nefer. Nije teško poverovati da je ovaj film, u suštini, možda zaista o njima. Iako to nije bitno. Mnogo je bitnije da je Charlize za ovu ulogu zaslužila Oskara, ali ga nije (niti bi ga ikada) dobila zato što Reitman i Cody nisu imali ni najmanju želju da njen lik kazne. Za njih ona predstavlja koštanu srž "amerikanstva"- kada kažeš "bližnjeg svoga", a misliš na sebe, jel da? Dakle, ovaj film je na više nivoa ko-autorstvo više umetnika okupljenih oko promocije iste ideje. Što on, s druge strane, izgleda kao "samo još jedan Reitmanov film" je ona nijansica koja je Reitmana učinila prvim među jednakima.

Charlize Theron u Young Adult superiorno igra ghostwriterku popularne edicije tinejdžerskih romana. Njen život je nakon razvoda u ozbiljnom estetskom padu i ona dane provodi uglavnom trezneći se od noćnih solo-pijanki ili u neuspešnim pokušajima da gomili besmislenog štiva dopiše još jednu svesku. Kada od bivšeg momka, "ljubavi iz srednje škole", stigne slika njegove upravo rođene bebe, ona dobija ingenioznu ideju da se, iz mini-applea (Mineapolisa) vrati u svoj rodni gradić i pokuša da ga osvoji, jer oni su, ipak, "rođeni jedno za drugo". Iako je on oženjen. I upravo je dobio dete. Tokom te misije desiće se i neočekivano prijateljstvo sa zaboravljenim Mattom Freehaufom (Oswalt), "luzerom" koga su u srednjoj školi "greškom" prebili, jer su mislili da je gej. Pa je sad polu-invalid, sa krivim penisom.

Young Adult formalno pripada tom žanru "povratničkog" filma u kome junak, obično protivu svoje volje, mora da se vrati u rodno mesto i gde neminovno stiče kristalno jasnu sliku o tome koliko je u životu uspeo. Cody na taj nivo lepi onaj drugi pod-žanr tog "povratničkog" filma, u kome se junak slučajno vraća i neplanirano obnavlja ljubavnu romansu, kroz idilični prikaz ponovnog sticanja "izgubljenog raja" tj sreće, sigurnosti, pravih prijatelja... znate već. Cody i Reitman su se namerili da u ovom prvom slučaju tom junaku vrate izgubljeni ponos, a da u ovom drugom slučaju na jedan okrutan (i objektivan?) način demistifikuju i raj i tu prvu ljubav, kojoj zaborava nema.

Kao dvoje pametnih ljudi, oni znaju da nekakva crno-bela slika radi crno-bele poente ne bi upalila. Ipak su ovo ljudi koji su u mladost slušali Teenage Fanclub (naročito pesmu The Concept koja je neka vrsta Reitmanovog Besame Mucho) i Breeders. Charlizin momak je kul tip, njegova žena svira u nekoj vrsti Sleater-Kinney za samohrane majke. Čak su i njeni roditelji dobronamerni ljudi koji i dalje čuvaju njenu sobu i njen auto, kao da je još uvek tu. Za razliku od svih njih lik Mavis Gary, Charlize Theron, je jedna kenipauerovski samoživa luzerka, čiji ožiljci nam se ne otkrivaju na baš najbolji način u emotivnom finalu filma. Ali, s druge strane, to je poslednja kliše stvar koja je vezuje za njih. U trenutku kada Mavis saopštava šta joj je na srcu, ona seče poslednju vezu sa tim mestom i tim ljudima. Post-festum razgovor sa Mattovom sestrom samo je demonstracija paljenja motora koji su se na trenutak ugasili. I ultimativno pokazivanje prsta toj mitskoj Americi predgrađa, malih mesta, "večite tradicije".

Reitman i Cody navijaju za svoju dobru, lošu, zlu junakinju punom parom i daju nam do znanja da svako, pa i ona, ima pravo na neprekidno traženje svoje sreće. Ili nesreće. Ili ničega. Ili samog sebe.

Možžžda je jasnoći & čistoći tog ideološkog obračuna malo više bio podređen dramski zamah, koji je, istina mogao imati još par scena u kojima bi nam i Mavis i Matt efektnije i emotivnije zaživeli kao njen bivši momak i njegova supruga, ali možda je upravo odustvo te vrste melodramske sentimentalizacije ono što ovu "generaciju" autora odvaja od nekih prethodnih. A vi to imate pravo da zovete manjkom talenta. I don't give a fuck.

SELEKTAH: 8plus/ 10

5 comments:

  1. pa niko ne misli da je reditelj jedini autor filma, nego da može biti glavni autor. a u tim slučajevima kada se to desi, ti automatski otpisuješ film zbog nedovoljnosti/neupečatljivosti/lošosti scenarija.
    istina, ovde je scenarista glavni autor, to je ta vrsta filma.

    ReplyDelete
  2. cody ima tako jednostavna a tako funkcionalna i uverljiva resenja! cesto imamo prilike da vidimo filmove o nedoraslim muskarcima, a nikad o toj zapravo interesantnoj sorti zena kojih ima dosta po velikim gradovima: usamljene lepotice sa pretenzijama koje zive u nekom svom vakumu, dok vreme prolazi. deluje kao dobar spoj ekipe, a charlize je naprosto savrsena. odlican film!

    ReplyDelete
  3. evo ja se ovajput baš sve slažem.

    ReplyDelete
  4. 4 Non Blondes!

    ReplyDelete