09 May 2012

GOSSIP - A Joyful Noise (Columbia)

Možda sam i ja prazan i bezosećajan kao ovaj album. Ali voleo bih i da sam toliko savršen


Ovaj album je bolji od bilo čega objavljenog na etiketi Italians Do It Better.
Ovako je trebalo da zvuči Madonnin MDNA.

Idem sad da pročitam intervju sa Beth Ditto na Guardianu.
(pola sata kasnije)
Beth se udaje, pre snimanja ovog albuma slušala je samo ABBA-u, ovo je album kakav su svi u bendu želeli da naprave, omiljeni TV šou joj je How Clean Is Your House?

Kylie nikada ne bi mogla da snimi ovakav album. Kim Wilde je mogla. Ali ne bi zvučao ovako fejk. Ovako savršeno fejk.
Da li vam se dopao (prethodni album Gossip) Music For Men? FUCK YOU, ako nije! I vi i vaša muzika koja dolazi iz srca. Muda. Fekalija.
"How the heartaches come and they go and the scars they're leaving
You'll be dancing once again and the pain will end
You will have no time for grieving"

A Joyful Noise zvuči kao Blondie, da je ova kojim slučajem odrasla u Arkansasu. Ili kao prerađena sirovina opsednuta samo jednom stvari- da bude savršeno upakovana. Jer nikada u životu nije bila samo to- savršeno pakovanje. Ditto je na ovom albumu želela da se pozabavi formom, savršenim formatom pop pesme, s tehničke, produkcijske, vantelesne strane. Ona se poput softverskog pomagala stavila u službu. Ali teško je utegnuti srce.

Disko, haus, Blondie, ESG, Fleetwood Mac, Kim Wilde, Madonna, New Order (i kapljica Kraftwerk) su manje ili više očigledni uticaji na ovom albumu. Brian Higgins, mastermajnd producentskog tima Xenomania, potrudio se da, baš kao Rick Rubin na Music For Men, sve stavi pod konac. I katanac. Sugababes bi u ovim pesmama zvučale toliko jebozovno da bi se uz album sigurno delio i paket kondoma i papirne maramice. Gossip zvuče retro. Nemoderno. Vanvremenski. Nepotrebno. Kul. Kiborški. I?

I?... To ćete sebe sigurno pitati nakon slušanja ovog albuma. Nakon celonoćnog igranja i znojenja uz njega. Nakon popodnevne vožnje kroz vojvođanska polja, ili nakon trosatnog seksa, ili nakon prvog gej poljupca... kojima je ovaj album poslužio kao vetar u jedrima, saundtrak ili povod. I?

I?
I?
I?!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!...

Sasvim legitimno s vaše strane. Ja sa svoje mogu da kažem samo FUCK YOU!!! I ne mogu da dodam- bolje niste ni zaslužili, jer ovo je najbolje što će većina vas (ove godine) okusiti.

(I) vi sigurno niste fejk. Onda.

SELEKTAH: 10/10

PS
Melody Emergency kombinuje fank ESG sa sint rokom osamdesetih.
Perfect World bi samo Marc Almond učinio herojskijom.
Get A Job testira živce pimpovanjem Grandmaster estetike. Ali na kraju je to samo nadkalvinisanje Calvina Harrisa.
Move In The Right Direction je trek godine. Očekujte Jimmy Sommervilleov kaver kad napuni 50.
Casualties Of War ima dušu Roya Orbisona. Samo slušajte pažljivo. Sve ostalo je Fleetwood Mac.
Into The Wild je Fleetwood Mac kako bi ga Kelis odradila.
Get Lost je bela Adeva. Skoro.
Involved je ljubavna pesma. "I'm not in love, I'm just involved with you." Baš tako.
Horns bi mogla da bude Diana Ross u Moroderovim rukama.
I Won't Play nije ušla na Madonnin Confessions On The Dance Floor.
Love In A Foreign Place je bejzikli We Found Love sa drugačijim tekstom.

PPS
Isvađah se sa samim sobom.

7 comments:

  1. nakon trosatnog seksa09 May, 2012 17:13

    u losoj si formi

    ReplyDelete
  2. eh da je vise entuzijasta ili dokonasa kao sto si ti

    ReplyDelete
  3. entuzijasta/dokonas10 May, 2012 08:25

    na Kill Rock Stars je jos islo, ali sad. ma daaaaj Gossip

    ReplyDelete
  4. mene ovo baca u depresiju. and not in a good way :((

    ReplyDelete
  5. muzika. dok recimo svaka marc almondova kitchen sink drama daje nadu!!

    ReplyDelete