19 July 2012

L'AMICO DI FAMIGLIA

Ričard III u neo-felinijevskoj špageti ljubavnoj priči. Da, sve to i još i više!


Niko ne počinje tekst sa "da".
Dakle.
Da sam kojim slučajem prvo gledao L'Amico Di Famiglia, pa tek onda Il Divo, i dalje bih o ovom drugom mislio isto što i pre (da je remek-delo), samo što bih portret Giulija Andreottija u njemu opisao kao nastavak ili razradu "Ričard III figure zlog vladara" koji na najpodlije moguće načine drži stvari pod svojom kontrolom. Ovako sve moram unazad.

L'Amico Di Famiglia je "klasičan" film Paola Sorrentinoa. On cvrči idejama, stilovima, detaljima, on je jedno barokno gledalačko iskustvo i nije preporučljivo treptati tokom gledanja. A zahvaljujući jednom od najsumanutijih montažnih postupaka ("seci gde najmanje očekuju") gledalac je u neprekidnom nizu trzanja i podsećanja da obazrivo gleda film. Dodajte tome upotrebu dijaloga kao sredstvo 1) kada nešto stvarno može da se kaže i 2) za kamuflažu ćutanja, i pažljivo odabrane i podcrtane "italijanske njuške" (i dalje sam u domenu estetike) i dobićete jedan bizaran, originalan i svež ugođaj novog italijanskog filma. Naročito u kontekstu njegove aktuelne spremnosti da se prvo okreće dokumentarizmu kao izražajnom sredstvu (hello, Gomorra, Best Of Youth, Moretti...).

U L'Amico Di Famiglia imamo jednog starca, od oko šezdeset i nešto godina, ako ne i više. On umesto grbe ima ruku u gipsu (ne znamo zašto), ali ona u njegovom kretanju stvara isti efekat i, rekao bih, nosi istu simboliku. On je monstrum. On živi zajedno sa nepokretnom majkom, čije dupe i vaginu mora da zapira svaki put kad ova odradi "macro" ili "micro". Ostalo vreme provode gledajući emisije o životinjama ili mu ona priča da se njegov otac bavio velikim poslovima, a da on treba da nastavi sa malim. Geremia, kako mu je ime, se bavi pozajmljivanjem sitnih suma svojim komšijama, po neprijatnim kamatnim uslovima i uz upotrebu revnosne službe za naplatu duga. Sorrentino se majstorski potrudio da dočara sve groteskne aspekte dužničkih odnosa.

Deluje kao nastavak neorealizma? Tipična italijanska socijalna drama?
Joks.

Sorrentino na početku filma ređa skoro nadrealističke kadrove čije se "razjašnjenje" javlja tek kasnije tokom filma, ali oni stvaraju jednu prijatnu mističnu arthaus atmosferu koja priprema pojavu "lika i dela" Geremije kao jednog "mini-pozorištanceta za sebe". Geremia jeste zao, ali jeste i žrtva. On nije samo Ričard III, on je i Kir Janja, teška stipsa i večiti i nepoverljivi dužnik samom sebi. Sve se menja kada se zaljubi u svoju "Anu", lokalnu mis sa viškom samoprezira, čiji su roditelji od Geremije pozajmili novac za njenu svadbu. Ubrzo nakon toga pojavljuju se dva biznismena sa ponudom da im pozajmi milion evra, a da za mesec dobije dva. Geremija zna da ne sme da se polakomi, ali...

Giacomo Rizzo koji igra Geremiju najviše je doprineo da ovaj lik ostane lucidno prepreden i kad dobija i kad gubi, uvek oprezan, čak i kad se predaje. Ali u isto vreme on mu je udahnuo dosta gorčine zbog evidentno usamljenog i loše provedenog života, zbog muka u kojima je plivao do grla, zbog nerazuma i entuzijazma da ostane ološ.

Ovde reditelj režira.
And me like it a lot kako.

SELEKTAH: 8plus/ 10

No comments:

Post a Comment