Šta ima logičnije od toga da na albumu koji se zove Black Is Beautful preko celog omota piše EBONY?
Prvo sam mislio da napišem svoju recenziju, jer mi je ovaj album baš zapinjao za uvo. A onda sam guglujući pronašao recenziju Chrisa Powera na BBC-iju koja na visokoobjektivan način dočarava ovaj album, pa sam odlučio da se postmoderno umetnem između njegovih redova kako biste (i od mene) imali šta da pročitate.
Black Is Beautiful is the fourth album the enigmatic production duo Hype Williams have produced in three years, recording here as Dean Blunt - a pseudonym - and Inga Copeland - possibly her real name, but with these two, who knows? Naming themselves after a director of hip hop music videos is just one of the many pieces of bafflement and misdirection the pair traffic in: they met at an Oasis gig in 1996; they’re part of an art project masterminded by a woman called Denna Frances Glass. These things and more may or may not be true, which may or may not be the point.
Obratite pažnju ovo nije zavođenje masa kao u slučaju Suede kada je čitalačka publika Melody Makera i NME-a grozničavo okretala stranice novine u pokušaju da sazna da li je Brett Anderson hetero, bi ili gej, kako bi bolje svarila muziku koju je iovako obilato gutala. Ove konfuzija oko identiteta, njihov free flow i nagomilavanje sasvim pravdaju umetnički koncept muzike koja stoji iza tih imena, nadimaka ili improvizacija na licu mesta. U ostalom, Ebony je samo jedna varijanta ideje da je Black Beautiful, zar ne? A gurnuta vam je pravo u lice. Prkosno kao rukavica koja vas izaziva na dvoboj. Ili telop u filmu Gaspara Noe. Ispisana belim slovima! Eto, toliko sam ja primetio.
“The best art has humour in it,” Blunt told The Wire last year, and it seems to be glee that lurks behind Blunt and Copeland’s opaque media-facing demeanours. This pranksterism irritates those who prefer their art to explain itself, but although the duo’s muddy, chaotic productions – blends of unquantized beats, processed vocals and last-legs synthesisers taking shape in a post-grime, post-gangsta rap hinterland – are part of the game, the emotion they house and trigger is no joke. Blunt and Copeland might not mean anything they say, but they mean at least some of what they play.
Black Is Beautiful je album inspirisan crnom muzikom. U izvesnoj meri on je i avangardna rekonstrukcija i reanimacija "crnog zvuka", bilo da je u pitanju fridžez, džez, bluz, hip hop, grajm, soul, r'n'b ili nešto što bi anemični belac napravio praveći se da je crnac. Zapravo, najviše ovo poslednje.
Black Is Beautiful zvuči kao da je neko crncu hirurški odstranio gruv, dušu i kukove i stavio ih na operacioni sto da se beli naučnici (od kojih se jedan zove Inga) pozabave tim stvarima. Ne bi li od njihove srži napravili veštačka pomagala za belu publiku. Ili elijena.
Black Is Beautiful is their most immediately accessible album, but its 15 tracks (14 of which are untitled) don’t sound much like hits. Like its predecessors, this set works best taken as a whole, when its unstable collage has time to establish what turns out to be a powerful atmosphere. It’s a rapidly changing landscape, where the thrashing live drums of (Venice Dreamway) melt into bleary soul, lo-fi G-funk and psychedelia. Tracks waver between bliss and nausea, hypnagogic J-pop, a boom-bap slow jam sung by a Billie Holiday-channelling Copeland, and the chants, acidic gurgles and swells of distorted sound that comprise the unstable topography of the nine-minute long track 10.
Black Is Beautiful je fenomenalan album. Sasvim sigurno među najboljima objavljenim ove godine. Ali, priznajem, ima trenutaka, i to ne retkih, kada to ne mislim ili ne osećam ili zaboravim. Genijalno mi je to što svi zvuci, sva muzika deluje lažno kao i identiteti njenih autora. Neko je možda otpevao vokalne deonice, a možda su semplovane (i ja ne znam odakle). Black Is Beautiful zaista treba slušati od prve do petnaeste pesme, jer zvuči kao jedna kolažna masa u koju je uvaljano sve što se našlo na putu valjku koji je projurio Njujorkom ili Londonom. Produkcija je lo-fi, ali "selotejp & igla za heklanje" loša. Namerno loša. Neke stvari završavaju iznenada, redosled pesama odaje utisak mikstejpa sklepanog u minut do dvanaest, a, ipak, ima smisla i deluje promišljeno. Odiše konceptom. Ovo je muzika koja budi želju za drogiranjem, jer obećava nešto što do sada niste imali priliku da iskusite.
Black Is Beautiful je klupska ploča, ali na način na koji su to bili albumi Loop, Butthole Surfers ili Sonic Youth. Za mentalni ples i rojenje misli.
Zato je bela.
Track 9 begins with a lengthy vocal loop that, after a couple of minutes, is joined by a hopelessly out of sync beat. This isn’t ineptitude but deliberate scrappiness. Indie bands hit wrong notes and sing out of tune all the time, their sloppiness signifying authenticity. But this same sloppiness feels more transgressive in electronic productions that have sought to remove the inaccuracies of human agency. This orchestrated disorder is another destabilising facet of what Blunt and Copeland are attempting to do with their biographical misinformation. Their project is one that invites thought, but crucially doesn’t neglect to elicit feeling.
Zamišljam Nico i Johna Calea, strejt ili odvaljene ili nakon što su upravo odgledali Godardov A Bout De Souffle kako žele da naprave jedan ležeran, "crn" album sa instrumentima koji su im tu pri ruci. I onda Cale pušta Nico Erykahu Badu, Curtisa Mayfielda, Kode9, A Guy Called Geralda, Stevie Wondera, Outkast i Nico tapka nogom po zemlji očajnički pokušavajući da uhvati ritam, i na kraju uspeva uz puštenu muziku samo da opere zube. I nasmeje se ogledalu. Ujutru se bude razvaljeni, a stari magnetofon je zabeležio jedno četrdesetak minuta njihovog sešna tokom noći. Četrdesetak godina kasnije dvoje hipstera pronalaze taj snimak, već malo Bassinskijevski posrnuo u truljenje i mutacije, i odlučuju da se pozabave njime.
Black Is Beautiful. Kao heroin.
SELEKTAH: 1(0)/10
Prvo sam mislio da napišem svoju recenziju, jer mi je ovaj album baš zapinjao za uvo. A onda sam guglujući pronašao recenziju Chrisa Powera na BBC-iju koja na visokoobjektivan način dočarava ovaj album, pa sam odlučio da se postmoderno umetnem između njegovih redova kako biste (i od mene) imali šta da pročitate.
Black Is Beautiful is the fourth album the enigmatic production duo Hype Williams have produced in three years, recording here as Dean Blunt - a pseudonym - and Inga Copeland - possibly her real name, but with these two, who knows? Naming themselves after a director of hip hop music videos is just one of the many pieces of bafflement and misdirection the pair traffic in: they met at an Oasis gig in 1996; they’re part of an art project masterminded by a woman called Denna Frances Glass. These things and more may or may not be true, which may or may not be the point.
Obratite pažnju ovo nije zavođenje masa kao u slučaju Suede kada je čitalačka publika Melody Makera i NME-a grozničavo okretala stranice novine u pokušaju da sazna da li je Brett Anderson hetero, bi ili gej, kako bi bolje svarila muziku koju je iovako obilato gutala. Ove konfuzija oko identiteta, njihov free flow i nagomilavanje sasvim pravdaju umetnički koncept muzike koja stoji iza tih imena, nadimaka ili improvizacija na licu mesta. U ostalom, Ebony je samo jedna varijanta ideje da je Black Beautiful, zar ne? A gurnuta vam je pravo u lice. Prkosno kao rukavica koja vas izaziva na dvoboj. Ili telop u filmu Gaspara Noe. Ispisana belim slovima! Eto, toliko sam ja primetio.
“The best art has humour in it,” Blunt told The Wire last year, and it seems to be glee that lurks behind Blunt and Copeland’s opaque media-facing demeanours. This pranksterism irritates those who prefer their art to explain itself, but although the duo’s muddy, chaotic productions – blends of unquantized beats, processed vocals and last-legs synthesisers taking shape in a post-grime, post-gangsta rap hinterland – are part of the game, the emotion they house and trigger is no joke. Blunt and Copeland might not mean anything they say, but they mean at least some of what they play.
Black Is Beautiful je album inspirisan crnom muzikom. U izvesnoj meri on je i avangardna rekonstrukcija i reanimacija "crnog zvuka", bilo da je u pitanju fridžez, džez, bluz, hip hop, grajm, soul, r'n'b ili nešto što bi anemični belac napravio praveći se da je crnac. Zapravo, najviše ovo poslednje.
Black Is Beautiful zvuči kao da je neko crncu hirurški odstranio gruv, dušu i kukove i stavio ih na operacioni sto da se beli naučnici (od kojih se jedan zove Inga) pozabave tim stvarima. Ne bi li od njihove srži napravili veštačka pomagala za belu publiku. Ili elijena.
Black Is Beautiful is their most immediately accessible album, but its 15 tracks (14 of which are untitled) don’t sound much like hits. Like its predecessors, this set works best taken as a whole, when its unstable collage has time to establish what turns out to be a powerful atmosphere. It’s a rapidly changing landscape, where the thrashing live drums of (Venice Dreamway) melt into bleary soul, lo-fi G-funk and psychedelia. Tracks waver between bliss and nausea, hypnagogic J-pop, a boom-bap slow jam sung by a Billie Holiday-channelling Copeland, and the chants, acidic gurgles and swells of distorted sound that comprise the unstable topography of the nine-minute long track 10.
Black Is Beautiful je fenomenalan album. Sasvim sigurno među najboljima objavljenim ove godine. Ali, priznajem, ima trenutaka, i to ne retkih, kada to ne mislim ili ne osećam ili zaboravim. Genijalno mi je to što svi zvuci, sva muzika deluje lažno kao i identiteti njenih autora. Neko je možda otpevao vokalne deonice, a možda su semplovane (i ja ne znam odakle). Black Is Beautiful zaista treba slušati od prve do petnaeste pesme, jer zvuči kao jedna kolažna masa u koju je uvaljano sve što se našlo na putu valjku koji je projurio Njujorkom ili Londonom. Produkcija je lo-fi, ali "selotejp & igla za heklanje" loša. Namerno loša. Neke stvari završavaju iznenada, redosled pesama odaje utisak mikstejpa sklepanog u minut do dvanaest, a, ipak, ima smisla i deluje promišljeno. Odiše konceptom. Ovo je muzika koja budi želju za drogiranjem, jer obećava nešto što do sada niste imali priliku da iskusite.
Black Is Beautiful je klupska ploča, ali na način na koji su to bili albumi Loop, Butthole Surfers ili Sonic Youth. Za mentalni ples i rojenje misli.
Zato je bela.
Track 9 begins with a lengthy vocal loop that, after a couple of minutes, is joined by a hopelessly out of sync beat. This isn’t ineptitude but deliberate scrappiness. Indie bands hit wrong notes and sing out of tune all the time, their sloppiness signifying authenticity. But this same sloppiness feels more transgressive in electronic productions that have sought to remove the inaccuracies of human agency. This orchestrated disorder is another destabilising facet of what Blunt and Copeland are attempting to do with their biographical misinformation. Their project is one that invites thought, but crucially doesn’t neglect to elicit feeling.
Zamišljam Nico i Johna Calea, strejt ili odvaljene ili nakon što su upravo odgledali Godardov A Bout De Souffle kako žele da naprave jedan ležeran, "crn" album sa instrumentima koji su im tu pri ruci. I onda Cale pušta Nico Erykahu Badu, Curtisa Mayfielda, Kode9, A Guy Called Geralda, Stevie Wondera, Outkast i Nico tapka nogom po zemlji očajnički pokušavajući da uhvati ritam, i na kraju uspeva uz puštenu muziku samo da opere zube. I nasmeje se ogledalu. Ujutru se bude razvaljeni, a stari magnetofon je zabeležio jedno četrdesetak minuta njihovog sešna tokom noći. Četrdesetak godina kasnije dvoje hipstera pronalaze taj snimak, već malo Bassinskijevski posrnuo u truljenje i mutacije, i odlučuju da se pozabave njime.
Black Is Beautiful. Kao heroin.
SELEKTAH: 1(0)/10
No comments:
Post a Comment