THE FLAMING LIPS - The Terror (Bella Union)

Gde Facebook sreće kosmos

Always there in our hearts, there is evil that wants out
Always there in our hearts, there is evil that wants out
Always there in our hearts, there is evil that wants out
Always there in our hearts, there is evil that wants out
Always there in our hearts, there is evil that wants out
Always there in our hearts, there is evil that wants out
Always there in our hearts, there is evil that wants out
Always there in our hearts, there is evil that wants out
Always there in our hearts, there is evil that wants out
Always there in our hearts, there is evil that wants out
Always there in our hearts, there is evil that wants out

Nijedan album "objektivno" ne zaslužuje 10/ 10. To jest ima jako puno remek-dela kojima su bolesnici poput mene u stanju da odmere numeričku vrednost na 9/ 10, onda priznaju sebi da je "to to" što se njih tiče i uglave sebe iznad devetke i stignu do "top proseka". Mi smo ti koji dajemo umetnosti ono što je čini vrhunskom. Ili joj oduzimamo. Ali to je stara priča. I sigurno ima na desetine hiljada strana pametnije napisanih na tu temu.
Ja samo pokušavam da dam odgovor na pitanje da li bi nebo puno zvezda i kočija i mlečnih puteva bilo magično da nema nas da pogledamo u sred noći ka njemu.

The Terror zvuči kao kretanje kroz kosmos. Mrak, ledeni mrak, u daljini hiljade svetlosti, pale se i gase i nikad se ne gase, meteorčić vas zvekne u glavu, krećete se sporo, ne znate da li više putujete kroz prostor ili vreme (slušaš li, Momo?). Naizgled deluje da se tu ne dešava puno toga, ali kako je to uopšte moguće, zar nije sve što postoji, ovde, u kosmosu?
Kako se obradovati? Za čim osetiti tugu? Nostalgiju?
Zašto imati potrebu da nekoga zagrlite, ako ste u naručju kosmosa?
EJ, KOSMOSA!!!

OK Computer je izašao u sumrak jednog milenijuma (veka, dekade... smanjujte koliko vam treba) kao njegova promo-razglednica, ali zašto čekati još 85 godina (i još 900) da bi priznali Flaming Lips da su oni uradili nešto slično za milenijum koji je u toku. I vaš život, takođe.

Ja potpuno mogu da razumem da se nekome svet sruši nakon raskida ljubavne veze. Mogu. Iako mi se to nije desilo. Ali, mogu. Wayne Coyne je završio sa svojom Michelle nakon 25 godina. To je samo pet godina manje od trajanja karijere Flaming Lips. To je srebrna svadba koja se završila masakrom mladenaca. Wayne Coyne se i pre toga drogirao i vrteo u plastičnom balonu kao hrčak i upozoravao nas na to da će jednoga dana svi koje znamo biti mrtvi. Ali je to, možda, radio kao srećan čovek. Ako čitate intervjue ili intervjue sa njim on savršeno zna i gde je i šta je, i koliko je nivo izgubljenosti u njegovoj krvi sasvim opravdan. I kontrolisan. I svrsishodan. Neki kritičari su zamerili Coyneovim stihovima (sa ovog albuma) da su previše banalni. Nije mi poznato kako je moguće govoriti o najuzvišenijim stvarima drugačije. A ostati iskren.

Međutim, neće vam samo zavrzlame u srcu pomoći da na pravi način zaplivate ovim albumom i neće svo uživanje zavisiti samo od usklađenosti vaše sjebanosti sa Coyneovom tj svetskom. The Terror, uprkos nevelikom trajanju (oko 55min) nije lak za istrčati. Pregust je. Kraut, psihodelija, deserterssongs, sve na šta su nas i inače navikli Lips, samo zbijeno, izbajcovano, izlakirano kao brodski pod u svemirskom brodu. Prelepe pesme zakopane su u moru zvukova i treba vremena da se probijete do njih, da vam se usklade otkucaji srca. U Try To Explain dočaran je, recimo, jedinstven osećaj pred poletanje, uzbuđenje slepljeno sa strahom, poslednjih trideset sekundi pesme ostavljenih za jedan sempl (razabraću jednom šta kaže), jedan monotoni zvuk nakon koga putovanje lagano kreće. A to je tek treća pesma.

Mezzanine od Massive Attack vam je dobar "reper" za to kako The Terror zvuči. Samo u svemirskoj varijanti. U svakoj pesmi, a to je naročito očigledno u naslovnoj temi, sačekuju vas ili se repetativno pojavljuju zvuci koji deluju kao da su semplovani iz neke laboratorije koja filmove naučne-fantastike snabdeva adekvatnim zvucima za otvaranje komora, škripu brodova, rad motora i različitih vrsta tehnologije. You Are Alone praktično počiva samo na takvim zvucima. A osećaj nedostatka gravitacije dodatno pojačava Wayneov vokal koji je prisutan kao eho ehoa, kao nešto što stiže sa horizonta. Svi od Pink Floyd do The Orb su ovde, ukrcani- svestan sam toga. Jedino što niko od njih nije gorko-slatko parafrazirao na omotu albuma scenu  u kojoj Sarah Connor sanja nuklearno finale.

The Terror je, za razliku od OK Computera čiji je tehnološki sumrak bio mahom konceptualan, otelotvorenje/omašinovljenje te ideje. Coyne je namerno hteo da iza/okolo/ispred svake pesme promiču zvuci "industrije" sa ciljem da unose jezu, da stvaraju nelagodu i povećavaju anksioznost. U uvodnoj, Look... The Sun Is Rising, dok to sunce izlazi duboko iza sve vreme jedno monotono pulsiranje stoji kao "pomračenje" koje neminovno stiže. Da je David Baker kojim slučajem poživeo u Mercury Rev oni bi stigli do ovakvog izdanja, jer i on je imao isti ovakav osećaj za muziku kao polje snova, kao hologram, kao nešto što zauzima prostor, a ne samo vreme.

Ako Facebook, sa svim svojim žicama upletenim u naše živote može da sanja, The Flaming Lips su snimili album o tome kako to izgleda.

Always there in our hearts, there is evil that wants out

SELEKTAH: 10/ 10

NB Imam vinil, imam disk, imam regularnu mp3 verziju, imam iTunes deluxe verziju sa ekstra stvari u kojoj je ceo album umiksovan kao jedna pesma, ali najviše volim i najradije slušam preko slušalica prvi lik na 160BPR u kome kao da je čitav zapis počeo da se dezintegriše (a la tejpovi Williama Basinskog) što dobijeni zvuk čini još zamuljenijim, mračnijim i beznadežnijim.