27 November 2013

ADAM'S APPLES

Da biste verovali u boga morate da verujete prvo u ljude koji veruju u boga


Davno, jedan Žozefinin kolega (koji je želeo da ostane neimenovan u tekstu) preporučio nam je par filmova sa Madsom Mikkelsenom. Ovo je jedan od njih, drugi tek treba da gledamo, a oba je režirao Anders Thomas Jensen. A kad smo kod njega, da podelim sa vama znanja koja sam upravo stekao- radi se o jednom od najproduktivnijih i najboljih danskih scenarista (od skora i reditelja) koji je svetu poklonio neke sjajne filmove (After the Wedding), neke prilično dobre (In a Better World), neke pristojne (Duchess) i neke koje tek treba, a nikako da ih, gledam (Love Is All You Need). Mogu samo da se nadam da su stvari koje je sam uzeo da režira zapravo one koje je sebično čuvao za sebe.

Jedan pop, Ivan (Mads), ima eparhiju negde u nekoj danskoj šumadiji. Ista služi kao popravni centar za prestupnike poput silovatelja, pljačkaša i neo-nacista. Dolaskom ovog poslednjeg počinje film i njegovim duhovnim preporodom bavi se čitav film. Ako očekujete neku Forrest Gump bozu naći ćete je samo u tragovima. Jensenov film je "bolestan" i uvrnut baš kako su nas danski filmovi i navikli. I ništa manje nemilosrdan.

O duhovito naslovljenom Adam's Apples ne možemo govoriti kao o psihološki utemeljenom filmu koji uprkos realističkom prosedeu ipak barata dozom verovatnosti koja je karakterističnija za komedije.Jedan neo-nacista, pomalo tupav i stravično nepoverljiv prema svetu i jedan sveštenik koji žmuri na oba oka pred stvarima koje se dešavaju i okreće oba obraza kad treba započinju odnos koji će ih obojicu iz temelja izmeniti. Njegovo uspostavljanje biće komično prikazano i emocije koje će tom prilikom kružiti, iako idealne za melodramske vapaje, biće hladno servirane i tek će kasnije, po gledanju filma, u nama početi da proizvode neke reakcije. Ili ne.

Adam's Apples je alegorija knjige o Jovu (koja se u više navrata pominje)- priča o tome koliko nesrećea može da se desi jednom čoveku, a da on i dalje bude slepo odan svojoj veri i svome bogu, i kako baš ta slepa odanost u nekim drugim ljudima može da pokrene slične ili iste procese. Nekada je ta vera vezana za ideale dobra, nekada za ideale zla, ali, rekao bih, da je podjednako opijajuća. U svojoj ulozi Mad Mikkelsen je možda previše drvenast i slepstičnog karaktera, ali ja ne znam kako bi izgledao čovek na njegovom mestu. Niti želim da saznam. Verujem mu.

Ono sa čim Adam's Apples na kraju izlazi pred nas jeste neka vrsta oduzimanja izbora odnosno postavljanje pitanja- da li bi pred takvim nekim čovekom bilo ko od nas odreagovao drugačije i/ili ostao ravnodušan. U Jensenovom tumačenju slepo dobro je slepi osvajač, spor, trapav, samopovređujući, ali stoprocentno uspešan.

Ko sam ja da tvrdim drugačije?

SELEKTAH: 8minus/ 10

No comments:

Post a Comment