20 February 2014

OSKAR I/ ILI FEST: HOĆU I JA

Crn. Ali vedar


Od svih filmova Alekseja Balabanova koje sam gledao (Brat, O ljudima i monstrumima, Cargo 2000, Morfijum), a žao mi je što ih nisam gledao više, ovaj mi je najdraži. Igrom slučaja, to je i Balabanovljev poslednji film. I to ne može da se ignoriše. Naročito zato što on umre i na kraju ovog filma.

Hoću i ja je trijumf banalnosti. Ispostavlja se.
Događaji u ovom filmu teku toliko apsurdno, "glavna misija" na stranu, da na kraju pošten gledalac ne može, a da se ne pita- a da li ruska realnost stvarno izgleda ovako? A kako je ruska tuga pregolema mogu da zamislim istu ovakvu radnju i bilo gde drugde na "slovenskoj teritoriji" uključujući i Srbiju Prvog Potpredsednika i njegove opozicije.

Hoću i ja počinje ubistvom četvorice ljudi. Rutinskim ubistvom iz zasede, lišenim čak i glamura parodije vesterna.
Nakon toga pratimo kako neki ostareli roker ide u crkvu i tamo moli boga da mu da snage da promeni ono što može, strpljenja da prihvati ono što mora i mudrosti da razlikuje šta je šta. Sudeći po ostatku filma, recimo da je bog ostao uzdržan glede njegovih molbi. Ili blesav.
Potom se ubica i roker sreću u nekakvom spa centriću i tu ubica priča rokeru kako mu je otac Raša ispričao da negde tamo postoji nekakva crkva, u srcu radioaktivne zone, gde ljudi odlaze tražeći sreću. I kako kroče u istu, ako su u božijoj milosti, odmah nestaju i odlaze na onu stranu... u raj? sreću? bolji svet? Samo me ne terajte da kažem "đavo bi ga znao"...
Roker na to kaže "hoću i ja" da tražim svoju sreću i njh dvojica kreću na put.
Usput im se pridružuju ubicin prijatelj, koga kidnapuju iz centra za lečenje bolesti zavisnosti, zatim prijateljev otac i jedna prostitutka.

I sve dok ne dođu do lokacije stvari deluju apsurdno, ali i dalje koliko-toliko realno. A onda ih na ulazu u "radio-aktivni sektor" dočekuje vojska sa rampom, koja im saopštava da je patrijarh (!) rekao/odobrio da ljudi mogu da nastave put dalje, ali da moraju da budu upozoreni na stepen radijacije. Tu, rekao bih, ulazimo s one strane realnosti i prisustvujemo bajkolikim mehanizmima (tinejdžer koji zna sve) sa vrlo crnim detaljima (mrtvi i smrznuti leže svuda naokolo).

Ceo put je neverovatno banalan, kao da su krenuli u nečiju vikendicu. Iako većina likova drži da je priča o čudesnoj crkvi verovatno prevara, niko se zapravo ne pita kako bi tako nešto moglo biti moguće- da ljudi jednostavno nestanu na neku drugu stranu, i to "srećnu". Niko se ne pita oko stepena radijacije, niko se ne bavi objektivnom opasnošću tog mesta. Njihovo putovanje po sreću sa sobom nosi i ne toliko prećutno mirenje sa tim da je to verovatno i njihovo poslednje putovanje, bilo kuda. To putovanje je, lako moguće, sam život. Smrt i lutrija šta će biti posle.

Ali vratio bih se na tu upečatljivu banalnost, na te pripremne radnje kao što su pakovanje zimske garderobe (jer na lokaciji je iz nekog razloga sneg i led), kupljenje prijateljevog oca koji je tek malo življi od mumije, votka kojom se  zaliva putovanje... Ti očigledni ćorsokaci u kojima su svi junaci proveli životni vek, ali i dalje se nadaju sreći. To drsko i ravnodušno polaganje prava na istu. A kroz njihove priče migolji se priča o Rusiji danas, u kojoj su pederi zečevi za odstrel, u kojima ljudski život ne vredi ni koliko flaša votke, u kojima su ljudi toliko nesposobni za empatiju, a uvek voljni da sebe sažaljevaju, sa najviše suza. Ta silna otuđenja sabijena u jedan džip.

I Balabanov (koji igra samog sebe kao neminovanog reditelja i člana nekakve evropske organizacije reditelja) sedi ispred crkve koja ne želi da mu ponudi sreću, i u tom komičnom, rusko-vudi-alenovskom smejanju na svoj račun, a u kontekstu njegovog izvesnog umiranja, i njegova, za sreću nepodobna, pojava i sam film bivaju testamentarni. Sa simpatijama za tako blesave ljude i sa banalnom, okrutnom kaznom koja čeka većinu njih- odbijanje sreće da im pruži poslednju šansu.

Ima u filmu još apsurdnih i apsurdno-komičnih scena koje mu daju aromu i kontriraju ovoj insistirajućoj banalnosti, ali nisam želeo da vam spojlujem uživanje.

Pogledajte što pre, jer možda i za vas neće biti sreće.

SELEKTAH: 9/ 10

1 comment:

  1. Kako me je, u nedostatku boljih izraza, tresnuo sam kraj sa pojavljivanjem Alekseja - hajde sto je bilo neocekivano ali sa tim, tragikomicnim smejanjem na svoj racun i znanjem da je covek nedavno posle toga i umro... Na projekciji je gost bio glavni glumac tj muzicar, jako simpatican covek, i na neizbezno pitanje ~"Da li se tokom snimanja osetilo nesto cudno kod Balabanova" odgovorio da, kad je vrteo film unazad, bilo jasno da nije sve u najboljem redu.

    Razmisljala sam da ga overim ponovo na FESTu ali mi je mozda prerano. Bice prilike, sigurna sam.

    ReplyDelete