05 February 2014

OSKAR I/ ILI FEST: METRO

Hladni rat (sa Holivudom) se nastavlja


Pitam se u kojoj meri smo mi, gledaoci, sposobni da poimamo neku "neutralnu", imaginarnu verziju žanrovskog filma kao "nulti nivo", a u kojoj meri smo za sva vremena "primorani" da samo verzije koje su stigle iz Holivuda koristimo kao standard. U tom smislu, da li o ruskom blokbasteru i "klasičnom" filmu katastrofe možemo da razmišljamo nezavisno od toga "kako bi to tj kako su to Amerikanci već uradili"? Formalno, samo bogate zemlje odn kinematografije mogu da se upuste u ovakve projekte. Iako je Metro koštao "samo" 13 (vrlo pametno potrošenih) miliona dolara, on je čak i za Južnokorejske standarde jeftin(iji), a o američkim da i ne govorim. S druge strane, za 99% nacionalnih kinematografija to bi bio nemoguć, ali i neracionalan zalogaj.

Dramski deo nije ništa drugo nego "američki palp"- muž i ljubavnik završavaju kao preživeli/ heroji na istom mestu, i dinamika grupe diktirana je tenzijom njihovog odnosa. Ali ruska egzekucija, što zbog amaterizma, što zbog umetničke vizije (teško je reći o čemu se radi), ima dovoljno osobenih momenata da se, čak, može nazvati i "svojom". Recimo- uvodni seks žene i ljubavnika stvara utisak da će njih dvoje postati ozbiljni protagonisti akcije koja sledi (tipa, on radi u kontrolnom centru, a ona vozi metro), potom karakterizacija muža kao "dobrog brđe", koji radi kao doktor u urgentnom centru na momente odvlači film ka komediji i sapunici. Reditelj Anton Megerdichev pri tome vrlo lukavo i disciplinovano koristi ključna dramska i akciona mesta da prikaže "kakvo je stanje u današnjoj Rusiji" (votka se šiba ujutru na ulici, lopovi drpaju sa svežih leševa, svi aspekti državnog aparata su u poodmaklim stadijumima raspada...) i svi ti "parčići realnosti" pametno opstruiraju očekivanu žanrovsku atmosferu. Ne znam zašto želim da kažem "naravno", ali naravno da neravnina i praznog hoda ima u priči i karakterizaciji junaka ("para-normalne" tačke neverne ljube dok jurca gradom), međutim ništa nije uvredljivo.

Konačno, ono gde dolazi do direktnog šibanja Holivuda i ruskog blokbastera jesu scene akcije i tu ruski film prilično autentično jebe kevu. Iako oduševljenost "matrix" sloumoušnom, žestoko eksploatisanom u (nerealizovanoj trilogiji?) Night/ Day Watch, i dalje traje, način na koji Megerdichev od neplaniranog kočenja u metrou pravi "mali Aušvic u vagonu" i jeza koja proističe iz prizora stradanja tela još dugo će diktirati vaše raspoloženje nakon što sekvenca bude gotova. Taj "ruski" osećaj za nepotrebno stradanje nastavlja se i ratnim prizvukom daljih pogibija u tunelu u kome "Rusi" nastavljaju da ginu šakom i kapom. Možda je vođenju priče unutar grupe preživelih koje pratimo trebalo malo dorade, ali prelazak iz filma-katastrofe u film praktično "zatvorske" tematike sa grupom koja razvija sopstvenu psihologiju u skučenom prostoru relativno je lako izvedeno baš preko leđa sukoba muža i ljubavnika. Nemaju kuda, nego zajedno. Poseban set simbolike i tumačenja otpada na činjenicu da do nesreće dolazi u reonu koji je za vreme Staljina bio neka vrsta radničkog kampa (možemo samo da pretpostavimo kakvog), te da Metro u izvesnoj meri simbolično predstavlja gušenje moderne Rusije onom starom.

Sam proces spasavanja koji uključuje debele komandante u uniformama i mentalnim sklopovima sovjetske ere, besmislene timove poslate u potragu i skoro groteskne pokušaje da preživeli skrenu pažnju na sebe dodatno pojačavaju utisak da je Metro mnogo više od filma katastrofe, već da u njemu savremeni Rus (ili brat mu Srbin) može da prepozna u kojoj meri će ako je nesposoban da se uzda u sopstveno kljuse najverovatnije završiti kao krvavi biftek u tanjiru države.

Spomenuo bih još francusku komediju (naročito onu koja eskploatiše Jeana Renoa) kao referentnu što se humorističkih trenutaka tiče. I ne spominjem to po zlu.

Za bega Ivana Karla i ruska poslanstva u Srbiji ostaje pitanje odakle ovaj film na FEST-u, a ne u srpskim bioskopima?

SELEKTAH: 7plus/ 10

No comments:

Post a Comment