08 October 2014

ALICE GERRARD - Follow The Music (Tompkins Square)

Život kakav mi  je nemoguć
Nezamisliv
A, ipak ga sanjam


Ova cura ima 80 godina.

Kada na početku ovog albuma, u pesmi Bear Me Away, preko rekvijemskog drona na violini, zapeva "Long, long time ago..." ona uranja u prošlost koja je za sve nas do skora bila skrivena ispod kilometara i kilometara debelih lednika. Duh koji trenutno okupira njeno telo bio je tu kada je sve počelo.
Tako zvuči.

Sledeća pesma, Strange Land, majkemimile, oduzima dah. Alice kao da sedi na začelju nekog karavana koji upravo kreće u osvajanje novih teritorija, i nostalgično peva o životu koji sa svakom pređenom miljom prestaje i o novom životu koji sa tom miljom počinje. Neće ga svi preći.
U njenom trenutku nema godina, nema starosti. Ona zvuči kao večnost. Kao da je bila sa svakim od tih karavana.
Kao da i dalje ni sa jednim od njih nije stigla do obećanog cilja.

Wedding Dress je klasičan noir bluegrass. Iako je tempo živnuo, sve i dalje zvuči sablasno. Alicin glas ne gubi dah dok peva o "najlepšoj haljini koju je videla".

Kada krene naslovna tema postaje jasno da je ovaj goth bluegrass odvajkada bio "uspavanka" isključivo za "kaubojke". Nekako Gillian Welch, EmmyLou Harris, Lucinda Williams, Iris DeMent, Marissa Nadler, Nina Nastasia... postaju jasnije. Više ne deluju kao "organic" muzičarke koje su prezrele moderne prerađevine i vratile se korenima. Mnogo je jasnije koliko ova muzika njima pripada, koliko je već u njima, koliko je duboka i dugačka ta tradicija.
Alice ima 20 godina dok peva. Pa 30. Pa 40. Pa 50. Pa 15.
Lakoća, srce, elegancija, lepo vaspitanje, prva ljubav, muž, deca, unuci. Pun mesec.

Iako je ovaj, tek četvrti solo u karijeri, album snimila sa 80 godina ništa na njemu džonikešovski ne pretenduje da zvuči testamentarno ili posebno elegično. Naprotiv, Follow The Music, baš kako mu naslov kaže, samo je još jedan nastavak. Isečak. Život. Neka vrsta posebnog tona koju uvedu prve dve pesme svojim sirovim opelom, kasnije kao da se zaboravi. Kao da život nastavi tj preuzme dalje. I uprkos činjenici da je album producirao M.C. Taylor iz Hiss Golden Messenger (koji su novi Bon Iveri na mesto starih ili već to), stvar je uprilagođena pre svega svemu što sa sobom donosi Gerrardova, a ničemu što traže "moderna vremena". U tom smislu produkcija je besprekorna. Jer je potpuno skrivena ispod Alicine suknje.

Skoro sam čitao intervju sa Richardom Russellom, ko-osnivačem XL Records, i on je među muziku koja mu je obeležila život uturio i Buriala rečima da ljudi možda nisu ni svesni koliko je on bitan i koliko će njegova muzika biti cenjena i za 30 godina. Lako moguće. Slušajući Alice, čija muzika ne bi mogla biti dalje od Burialove po mnogo čemu, ne mogu, a da ih ne doživljavam kao dve polovine jednog. Kao duhove koji su potekli iz iste vatre, koji bauljaju nad istim isčezlim životima. Koščati i isušeni. Možete ih čak pustiti i paralelno da proverite da li sam u pravu. Možete ih čak pustiti naizmenično preko istog Lynchovog filma da vidite da li je utisak drugačiji.

Činjenica da za Alice, uprkos zančajnom višedecenijskom bluegrass učinku, jedva i da znamo, samo će učiniti čitavu stvar još neverovatnijom. Pardon, hipsterskijom.

SELEKTAH: 9minus/ 10

2 comments:

  1. Šta je ovo, dve desne ruke? ;-) Desničarka! Kojoj više neću da se opirem, nedostajući komadiću.

    ReplyDelete
  2. I Serge Stray se bavio Alice Gerrard, ali daleko manje poetski nadahnuto: http://diaryofmusiceclectic.blogspot.com/2014/10/alice-gerrard-follow-music-2014.html

    ReplyDelete