05 February 2015

OSKAR/ FEST/ WHATEVER: FORCE MAJEURE

Na jedan silazak niz planinu do savršenstva


Zaposleni tata konačno odluči da izdvoji pet dana i dovede svoju porodicu na skijanje u francuske Alpe. Drugog dana, tokom doručka na terasi hotela, niz padinu na koju terasa gleda sjuriće se ogromna lavina. Tata će prvo sve snimati telefonom i smirivati svoje da nema razloga za paniku, a potom će kada se oblak snega sjuri pravo na njih, zgrabiti svoj telefon i rukavice i zbrisati, dok će deca ostati u panici i maminom zagrljaju pored stola.
Sva sreća pa će se čitava stvar završiti sa nešto malo snežne prašine koja će se razići već posle minut i ostaviti goste sa neplanirano rashlađenim doručkom i kafom.
Sva sreća, a?!

Naredna četiri dana odmora pokazaće kako se čitava porodica, a i poneki gosti skijališta (koje su roditelji upoznali tu), nose sa tim tatinim spontanim "kukavičlukom".

Force Majeure je film male drame sa velikim posledicama i fotografijom koja može da parira najepskijim od sviju dokumentaraca na temu planinarenja i ginjenja tokom planinanrenja.

Force Majeure pedantno, disciplinovano, sofisticirano, sa prigušenim humorom jebe kevu i kada prikazuje mikro-realizam starih i novostečenih porodičnih navika (legendarni razgovori ispred vrata sobe u hotelskom hodniku), ali i kada od zimski krajolik počne da se širi u impresivnu fantaziju (scena sa dronom koji leti po kraju). Ruben Ostlund (reditelj kome dugujem gledanje i sva tri prethodna filma!) sve scene osmišljava i slika sa istom posvećenošću i sa istom emocionalnim rezonovanjem kojim se usmerio na glavnu temu- da li nam određene životne uloge ("tata") dopuštaju da budemo bilo šta drugo, makar i slučajno, makar i u najnemogućijim uslovima.

Force Majeure neverovatno precizno meri kada treba da se šali, koliko treba da se šali, kada treba da nam suze oči i koliko dugo to treba da traje. Iako će neki od nas možda imati razumevanja za očeve postupke, baš kao i svi članovi porodice mi nećemo imati gde da pobegnemo od tog njegovog čina. On će se utisnuti u nas i kroz njega ćemo gledati prizore naredna tri dana. Gledaćemo kako on u nekakvom bizarnom domino efektu lomi sve kojih se dotakne, terajući ih da se samo ili uzajamno preispituju. Da budem iskren, i Žozefina i ja smo počeli da hipotetišemo.

Za mene lično inscenirana (želim da verujem) ili slučajna scena spasavanja majke bila je dovoljno efektan kraj filma, sa uverljivim, duhovitim i ciničnim hepiendom. Ne znam zašto se Ostlund odlučio da polu-epiloški nastavi priču odlaskom turista niz planinu, tokom koga će mama u daleko neuverljivijim okolnostima otkriti svoje slabosti, a otac steći nepotrebno samopouzdanje da bude ono što je (u sceni filmskog predvođenja "bande putnika"). Ili je ta, pak, scena trebalo da bude neočekivan(o) ciničan komentar na račun majke i njenog paničenja, koja potom (nepotrebno) dovodi u pitanje svu dramu kojoj smo prethodno i s radošću prisustvovali. No, čak i ta scena fantastično je razigrana i nosi nešto od apsurdnosti koja prožima većinu posledica postupaka naših junaka.

SELEKTAH: 9plus/ 10

3 comments:

  1. Kraj sa autobusom i onom poslednjom scenom pešačenja mi je nepotreban, ali gotivan filmić skroz.

    ReplyDelete
  2. U potpunosti se slažem sa izrečenim u recenziji.

    ReplyDelete
  3. lepa fotografija, zanimljiva tema ali opet pomalo dosadan.

    ReplyDelete