16 September 2015

PHOENIX

U rukama ozbiljnog, ali talentovanog reditelja mogla je ovo biti filmčina Les yeux sans visage meets Casablanca tipa


Kada imate osrednjeg reditelja onda vam je kao gledaocu mnogo lakše da prepoznate da je film koji gledate urađen po književnom, i verovatno daleko boljem, predlošku. To je i slučaj sa poslednjom filmom (ne znam iz kojih razloga hvaljenog reditelja) Christiana Petzolda koji je sam uradio scenario prema romanu Le retour des cendres, Huberta Monteilheta.

Sa Phoenix Petzold nastavlja da se bavi nemačkom istorijom, ali i saradnju sa glumicom Ninom Ross. Ovaj put nismo u hladnom ratu Istočne Nemačke (kao u megaprecenjenoj Barbari), već u sve hladnijoj atmosferi posleratne (Zapadne) Nemačke u kojoj život, a naročito iz njega isterani ljudi, pokušavaju da se vrate u stare ili nove tokove. Junakinja našeg filma je Jevrejka Nelly, koja je pre rata imala uspešnu karijeru kao džez pevačica.

Sad sledi brdo spojlera i bolje da ih sve pročitate kako biste što pre ubili želju da se pozabavite ovim naivno ispričanim filmom, za koji se Žozefina i ja nadamo da će se dopasti njenoj majci, jer ona obožava melodramsku tematiku rastavljenih ljubavnika. I nije nimalo zahtevan filmski gledalac.

Dakle, na početku filma vidimo da je Nelly, usled bombardovanja ili mučenja u logoru, nakon rata ostala sa jezivo unakaženim licem. Iako su svuda okolo srušene zgrade, "klinika Švarcvald" za estetsku hirurgiju radi punom parom i Nelly se relativno brzo oporavlja sa novim licem. Za koje će Žozefina, kao zahtevnija gledateljka, konstatovati da amanimalo! ne izgleda kao da mu je ikad išta falilo. Ja ćutim, jer isprva pristajem da se pravim lud i naivan.

U početku se čini da će film biti o nekakvom nerealizovanom lezbejskom odnosu između Nelly i njene prijateljice Lene, koja za obe planira emigraciju u Palestinu tj Izrael. Iako je Nelly za sobom ostavila silnu imovinu, dve prijateljice žive kod Lene i Petzold ne daje objašnjenje zašto Nelly ne čini ništa da se reintegriše u stari život ili barem javi starim prijateljima. Nelly jedino želi da nađe svog supruga Johnny-ja, koji ju je pratio i u životu i na klaviru. Ona to nastavlja da želi i kada joj Lena otkrije da ju je baš on druknuo nacistima kako bi sebe spasao, nakon što ju je godinama skrivao, da ne ispadnem "neobjektivan".

I nalazi ga u noćnom klubu "Phoenix". Iako ga ona zove po imenu, iako je sa njom proveo godine, iako ju je poslednji put video ne tako davno, iako nam nisu predočene razmere "deformacija" na njenom licu (pre operacije), Johnny ne prepoznaje Nelly. Ali stvari tek onda postaju zanimljivije!
S obzirom da će ona nastaviti da se vrzma po klubu, Johnny će ponuditi Nelly da se predstavi kao njegova žena, i pomogne mu da dobije nasledstvo koje je ostalo za njom, koje bi nakon toga podelili fifty-fifty. I ona pristaje, jer ga voli. Mi u čudu.

Drugi deo filma posvećen je njenoj feniksizaciji iz Nelly u Nelly, koja se odvija u podrumčiću u kome Johnny živi, i u kome ona "uči" da hoda, ponaša se, piše kao Nelly. Samo ne da peva. I ona to ne radi naročito dobro, pa je Johnny često grdi. Majkemimile.

U nekom trenutku Petzold će se setiti drugarice Lene i to samo da bi nas obavestio da se ova ubila nakon što joj je Nelly par dana ranije saopštila da bi ona, ipak, sa Johnny-jem, nego u Izrael. Smrt najbolje prijateljice, koja ju je pri tome i spasla, ne zaboravimo, neće mnogo pogoditi Nelly tj neće ugroziti Johnny-jeve planove.

Kroz pripreme Nelly će se boriti sa privrženošću Johnny-ju i sve većim brojem činjenica da se radi o totalnoj pički. Ali kako ljubav čini čuda, ona će pristati da se pojavi kako treba, gde treba, i odigra svoju ulogu u scenariju u kome je Johnny čak uspeo da predvidi i reakcije Nelly-nih prijatelja, prilikom susreta. Mi i dalje u čudu da se Johnny ili makar Petzold ne obaziru na to što Johnny uporno ne prepoznaje sopstvenu ženu od koje pravi sopstvenu ženu! A vrlo sam pažljivo pratio da li je Johnny provalio Nelly, pa se pravi, ili ne želi da je prepozna... Ali Petzold je nemušto i kilavo sve te opcije dotakao, jer nije ni znao kako.

Pretpostavljam da su u romanu sve ove "neverovatnosti" logičnije objašnjenje, a i naš mozak dok čita kreira jednu stvarnost koju mu pisac sugeriše i u nju postavlja čitaocu pogodan sistem verovatnosti i uverljivosti, dok na filmu, gledalac učestvuje daleko pasivnije i sve mora da mu se nacrta, pardon, pokaže. On mora da se razuveri na sumnjivim mestima, jer će u suprotnom odbiti da veruje u ono što mu se priča. A Petzold je svoju priču tretirao kao realističku poratnu melodramu, bez imalo stilizacije koja bi žanrovski kamuflirala "neverovatna" mesta i nas kao gledaoce pripremila za "baladu".

Na kraju, u poslednjoj sceni, u kojoj Nelly konačno zapeva, pred prijateljima, melodrama prolazi finiš kao triler, u kome Petzold ostavlja mesta da sve što je Nelly sačekalo nije bio samo Johnny-jev plan, već i njenih prijatelja. I kada Nelly završi pesmu i izađe, a Petzold privede film kraju, deluje da ih je Nelly sve razotkrila i oni nju i da se između njih ispostavio nepremostiv prezir.

Ispričana priča je čudesna, nema spora. I bogata interpretacijama od toga kako i koliko je moguće da ljudi nakon tako strašnih stvari izgrade svoj identitet, do pitanja šta tačno čini isti, koliko je ljubav slepa do finalne kritike nemačkog življa koji se na sličan način ubacivao u uloge dok su živi statisti oko njih umirali na jezive načine. Ali, za uživanje u svemu tome, meni deluje da nam je svima bolje da pročitamo Hubertovu knjigu.

SELEKTAH: 2/ 10

No comments:

Post a Comment