09 September 2015

THE OVERNIGHTERS

Možda bi trebalo da nas brine da je baš svaki put u pakao popločan dobrim namerama


Dvaput sam gledao kraj ovog filma (zapravo poslednju trećinu), jer mi se učinilo da sam prespavao tvist.
(A gde je tvist tu je i spojler, zato- šic!)
Ali on zapravo nije ni naročito jasan. I nekako deluje pravo niotkuda. I ne znam da li se reditelju Jesseiju Mossu posrećilo ili je stvar samo vešto izorganizovana (nakon što je postala neminovna, naravno).
Jedino što je meni bitno jeste da taj obrt na kraju ne deluje "životno", već "filmski". Što za jedan dokumentarac možda i nije kompliment. Možda.
U svakom slučaju taj tvist je odredio moj odnos prema ovom filmu.
Uprkos nekim odličnim momentima, The Overnighters mi se nije dopao. Jer u njemu postoje dve važne priče koje je život (ili Jesse Moss) spojio na glup način.

Severna Dakota je zbog ekstenzivnog frakinga postala meka za sve koji traže posao i ne gade se na prljave ruke do lakata. Pojačana migracija ekonomski lošestojećih Amerikanaca dovela je do toga da se oni "beskućnički" talože na parkinzima, rentiranim RV-ijevima ili, kao u ovom slučaju, lokalnim crkvama voljnim da im ponude utočište.

Junak našeg filma (u punom smislu te reči) je pastor Jay Reinke koji pokušava da pomiri svoja duboka hrišćanska uverenja o potrebi da se pomogne bližnjem svome sa odstupanjima od istih  kod svojih parošana voljnijih da sve ostane na lepim rečima i nedeljnim misama. Jay je svoju crkvu pretvorio u hostel u kome pridošlice nalaze privremeno, a poneki i višegodišnje, utočište dok se ne snađu, ili ne vrate kući. Neretko, to su ljudi sumnjivih biografija, konfliktnih ponašanja i navika zbog čega nisu naročito omiljeni među sve razmaženijim žiteljima Severne Dakote.

Jay je osoba jake harizme, možda čak i taman-toliko-da-vas-to-iritira arogantna u svom pristupu. Humana, ali voljna da bude i nemilosrdna prema onima koji ne poštuju pravila. Iritantno uporna.

Rossov film je o "hrišćanstvu na rečima", neprimenjenoj Americi i onome kako je ona nastala. Produžena Vice epizoda, ne mnogo više. Uprkos "filmskoj" harizmi Reinkea.

A onda saznamo nešto o Reinkeu. Što mu razruši porodicu, ugled, poziciju u crkvi i vrati ga na istu onu nulu na kojoj je većina ljudi kojima je pomagao. I sve to za manje od desetak minuta. Ili je takav utisak. Ironija, znam. Ironija koja proguta prvobitnu "agendu" filma i ne uspe da postane film za sebe. Hrišćanstvo ni u njegovom ličnom slučaju nije pokazalo više razumevanja. Možda je to (i) teza ovog filma, ali nisam siguran da je ona ravnopravno zaživela.

SELEKTAH: 5plusplus/ 10

1 comment:

  1. ne da se ložim na marinu kotevski, nego nezdravo.

    ReplyDelete