18 February 2016

OSKAR/ FEST/ WHATEVER: THE LOBSTER

Veliko! Veliko! Veliko! Veliko! Veliko... ništa.


Novi, internacionalni, film Yorgosa Lanthimosa nastavlja autorove opsesije post-orvelijanskim, hermetizovanim socijalnim grupama unutar kojih su razvijene neobične forme i pravila ponašanja, a koje funkcionišu kao kritičke alegorije sveta u kome mi živimo.
S tim u vezi, The Lobster, proširuje teren rečenog na nekakvu nedefinisanu i apstraktnu budućnost.
S tim u vezi najbolji film Yorgosa Lanthimosa jeste film Miss Violence. Koji je uradio njegov zemljak Alexandros Avranas, ali sledeći Lanthimosovu viziju i estetiku.

U The Lobster treba da prihvatimo sledeće- život je dozvoljen samo u paru, hetero ili homo, nije bitno. Oni koji bez para ostanu ili žele da ga steknu za to imaju nekakva hotelska odmarališta u kojima imaju 45 dana da među gostima sebi pronađu "drugu polovinu" ili će biti pretvoreni u životinju koju su, prilikom potpisivanja ugovora, sebi namenili. Oni koji pod kraj tih 45 dana ne nađu para, a odjednom više ne žele da nastave dalje kao životinje, odlučuju se na pobunjeničko bekstvo u obližnju šumu (zašto samo tu, ne znam). Ti, "singl" buntovnici nemaju pravo na sparivanje (ako je i objašnjeno zašto, nisam shvatio). U isto vreme, oni su plen koje hotelski gosti love, i za svakog ulovljenog "singla" oni dobijaju jedan dan više u hotelu.
Ili sam ja to sve, barem, tako shvatio.

Naš glavni junak želi da bude "jastog". Jer oni žive i do sto godina i celog života ostaju "plodni". Nešto od ovih karakteristika jastoga možda može da objasni događaje u poslednjoj/ poslednjim scenama filma.

Kao i u slučaju Dogtooth i, nešto boljeg, Alps, Lanthimos ima odličnu i začudnu postavku, koja se sprovodi i potom demontira kroz seriju apsurdnih scena, uz snažnu konfrontaciju sa našim, realističkim postavkama i ponašanjima (ponekad i uverenjima), da bi negde od polovine filma, barem za mene, zapala u ćorsokak nemanja isto tako zabavnog "odrešenja". I dok je čudan i neobjašnjen, Lobster drži pažnju. Lanthimosov problem je što kada sebe dovede u situaciju da psihološki uverljivo vodi svoje junake ili njihove odnose, on ređa klišee i banalnosti.

The Lobster kombinuje Joneska, Becketta i njihove apsurdne travestije realizma sa pomenutim Orvelom (misli se na 1984) i njegovo odricanje prirodnog ljudima, i u tom prostoru pokušava da otkrije šta i kako povezuje ljude. U ljubav. U par. Ali, i koliko smo spremni i sposobni da odustanemo od onoga što nas čini onim što smo i da se promenimo zarad uspeha. U ljubavi. U paru.

Colin Farrell, kao šmokljasti (čini mi se) arhitekta David, čiji brat je već postao pas (o kome on sad brine), daje sve od sebe da u skoro čaplinovskom biću svog junaka nađe dovoljno stvari zbog kojih će nam ovaj biti simpatičan. Ali, Lanthimosov film, iako liči da jeste, nije o Davidovom proputovanju kroz sve ovo, jer tu su i (po meni) nepotrebni lovovi, zatim šumski pobunjenici, zatim neobjašnjena putovanja u grad, zatim odbojna Lea Seydoux, sa svojim agendama... A bogami, ni za Rachel Weisz, kao Davidovu izabranicu, nije ostavljeno mnogo toga, sem bizarne odluke da ona bude narator filma.

Na kraju, Lanthimos pokazuje da čovek nema načina, a ni manjka sebičnosti da sebe laže da je onaj s kim je, ako nije, pravi izbor njegovog srca tj njegova "druga polovina". Istina uvek ispliva. Da li to onda na kraju treba da tumačimo kao naše pravo ili kao našu slabost, ostaje na nama da odlučimo.
S tim u vezi, početak filma lako moguće odgovora na njegov kraj. Ali ne i na ovo pitanje.

SELEKTAH: 5minus/ 10

No comments:

Post a Comment