06 March 2017

(FEST 2017) PATERSON

Da li je ovo trebalo da bude film?


Paterson je jedan mali američki evropski film o maloj sudbini jednog običnog čoveka sa nekim svojim poluskrivenim intimnim interesovanjima koja treba da rezonuje velikim i po neke od nas sudbonosnim značenjima.
O vozaču autobusa, Patersonu, koji u gradu Patersonu vozi autobus, ima devojku Iranku i, kad stigne, piše pesme u duhu svog idola Williama Carlosa Williamsa, pesničke legende gradića Patersona.
Jim Jarmusch nam prikazuje sedam dana iz života ovog možda zadovoljnog, možda sjebanog, možda setnog, možda besnog, možda pobeđenog, možda nepobedivog, možda tihog, možda izdržljivog, možda mudrog, možda dobronamernog, možda disciplinovanog, možda neopuštenog, možda zatvorenog, možda budalastog čoveka.

Patersona igra Adam Driver. I Adam Driver je za ovu ulogu trebalo da dobije Oskara. I Adam Driver je ovom ulogom odgovorio na zadatak da li je veliki glumac. Jer je dao tako mnogo liku i ulozi koja na svaki način želi da blokira glumačke bravure i traži od glumca minimum. Ali onaj, retki, platinasti minimum.
Dakle, Oskara za glavnu ulogu (od svih filmova koji su pominjani u kontekstu Oskara), dobija Adam Driver.

Nažalost, Oskara za režiju ne mogu da dodelim i Jimu. Ne zato što je on Patersona režirao loše, naprotiv, režirao ga je prilično dobro (i ovo je meni sigurno lepši i zanimljiviji film od, dramaturški slično jednostavnog, Broken Flowers). Ali, nisam siguran da li je scenarista Jarmusch isporučio reditelju Jarmuschu nešto od čega uopšte može da se napravi film. Tj ja mislim da bi Paterson bio daleko bolji roman. Pisana reč. Ostvarenje koje bi cvrčalo od trenutaka kakvih film nema, poput onoga kada vidimo Irankinog buldoga da izađe iz kuće i skoči na poštanski stubić i iskrivi ga. A posle Paterson mora da ga ispravi, svakog dana, čudeći se ko mu to stalno krivi sanduče. Ti mali udari nepobedive monotnije Patersonovog života.

Jarmusch je čak morao i da piše po ekranu, jer nije bilo drugog načina. Neki njegovi junaci ili situacije (poput susreta Patersona i japanskog turiste) deluju banalnije nego što bi u pisanoj formi ikada bili, zaštićeni piščevim mačem. Nešto od čega reditelj ne može da ih odbrani, jer ih je sveo na fiksiranu situaicju, kojoj taman fali "ono male naše intervencije" koju bi dopisali da čitamo.

Paterson je previše intimna priča, koja traži mnogo više detalja da bi zaživela, a Jarmusch u svojoj režiji malčice zanemaruje to, a malčice previše očekuje od nas da u svakom kadru pronađemo onaj autentični šrafić (ako ga ima) poput skrivenog "uskršnjeg jajeta". I možda previše štedi na emocijama, njihovoj razmeni, burnosti. Već ih pedantno rashlađuje, "džarmušovski" kako samo on voli, pretvarajući banalne realističke scene u teatar odmerenih replika, sa previše pauza između njih. To neprekidno podcrtava da između nas i Patersona treba da postoji distanca. Alexander Payne pravi slične filmove, sa malo više srca i bliskije mojim potrebama.

SELEKTAH: 7/ 10

4 comments:

  1. Film je odlican. Poezija moze takodje da se ekranizuje... Volim da citam kad pises o muzici. To bi i trebao da radis.:) Film nije tvoj teren bas... Pozdrav i da nastavimo sa muzikom,

    Mila

    ReplyDelete
    Replies
    1. ali, mila, zar nije lakše (za oboje) da ti čitaš samo tekstove o muzici?!

      da je film odličan, ja bih to napisao.

      Delete
  2. Kakav li je dokumentarac?

    ReplyDelete
    Replies
    1. biće. kao što vidiš interesovanje je ogromno.

      Delete