16 May 2009

FANOVI (drugi deo): FANBOYS

Zašto biti fan ponekad nije dovoljno









Na papiru, ovo je verovatno trebalo da bude urnebesno smešno. Jer da nije tako izgledalo, Seth Rogen se ne bi pojavio u čak dve uloge (od kojih je samo jedna duhovita).

Četiri dvadesetineštogodišnjaka, drugari od detinjstva, ultrafanovi Star Wars sage početkom 1999. odlučuju da sa Lucas-ovog imanja ukradu prvu kopiju novog nastavka SW- Phantom Menace, zato što jedan od njih, koji je terminally ill (pogodite šta mu je), neće dočekati premijeru ovog filma.

Sentimentalna premisa, jedan od najvećih poponima moderne američke kulture, road-movie i pomenuti Seth Rogen i nespomenuti Jay Baruchel (iz prerano ugašene Appatowe superserijice Undeclared) trebalo je da garantuju fenomenalan film. Jedan od onih koji na dobar način objašnjavaju kako je umetnost velika skoro kao život (poput What Happened to Baby Jane ili... Boogie Nights, što da ne?).

Ja nisam nikakav fan Star Wars. Ali mi starswarsfilija ide na kurac više nego sami filmovi, baš kao i većina referenci na ovaj serijal koja može da se pronađe u novim američkim komedijama (a koji nisu nužno Kevin Smith-ove). A Fanboys je prekrcan referencama, memorabilijom, replikama i mini-kvizovima na sve moguće nebitnosti prva tri (odn. fuckin „druga tri“) nastavka serijala!

No, odbojnost prema SW neće biti presudna da prihvatite tužnu činjenicu da ovaj film jednostavno... nije smešan.





Likovi su bezdušno antipatični, geek nasleđe na kome sva SW fama počiva kod njih je nekako klišeizirano interpretirano i ma koliko se oni među sobom razlikovali (jedan je debeo, jedan nosi naočare, jedan je krenuo putem američkog sna, a jedan će da capne) imate utisak da gledate istog luzera u četiri verzije. I ona uglavnom...wait,wait for it- nije smešna! I tu ni ljubavna afera jednog od njih sa Miss Mars odn. Kirsten Bell ne pomaže puno.

Road-movie koji je san svakog reditelja zato što pruža beskrajne mogućnosti, kako za neverovatne epizode, tako i za još neverovatnije metafore, ovde se iscrpljuje u simpatičnom, ali beskorisnom rivalstvu sa Star Trek frikovima (hezusa mi, ti su još više za fajnal solušn), imbecilnoj izirajderijadi sa guru-gejem koga igra... wait, wait for it- najstrašniji Meksikanac ikada- Danny Trejo. Ili predvidljivim americanpie susretima sa najstarijim zanatlijkama.

Utisak daj-šta-daš-zatrpaćemo-sve-SW-referencama u scenarističkom pristupu potpuno je zanemario da će ovaj film biti sjajan tek i samo ako se dopadne onima koji pojma nemaju šta je to uopšte Star Wars, ali će odmah nakon gledanja ovog filma otići da saznaju. Ovako, bežaće od Star Smorsa kao Kosovo od Србије.

I kada pre početka Phantom Menace jedan od njih pita- What if the movie sucks?! nama ostaje samo da se gorko osmehnemo na pomisao da je gledanje istog bila nečija poslednja želja.

selektah: 4/ 10

2 comments:

  1. Hvala ti sto si ucinio da se ne osecam glupo sto nikad nisam nista razumela u vezi SW.

    ReplyDelete