15 August 2009

Premijere: ROK BARKA

P: Kakav je to rokenrol film o događajima iz ludih šezdesetih u kome momak, mlad i zdrav kao ruža, po prvi put treba da kresne neku ribu, a sve na šta misli je gde da nađe kondom?! O: To je verovatno najgori film o rokenrolu ikada!






ROK BARKA/ The Boat That Rocked

r. Richard Curtis

selektah: 1 / 10


Mnogo sam očekivao od ovog filma. Sredinom šezdesetih u Engleskoj su postojale tzv. “piratske” stanice koje su ime dobile po tome što su svoj program emitovale sa brodova koji su bili ukotvljeni van engleskih voda i koje su u najvećoj meri zaslužne za uspeh i popularizaciju rokenrola. Činjenica da je neprežaljeni John Peel počeo svoju karijeru na jednoj od takvih stanica (Radio London) učinila je da se ponadam da je sam film neformalna biografija tih njegovih dana. SVA SREĆA pa nije!

U suštini, na isti način na koji je debilizovao milione žena uveravajući ih da će ako promene gaće i prestanu da žderu posle 10 uveče uloviti Hugh Granta, reditelj Richard Curtis (kao reditelj radio i Love Actually) debilizuje ideju rokenrola svodeći je na romantični bunt protiv vlasti koji sprovodi grupa ljudi kojoj je zajedničko to da rokenrol život vide na isti način kao Žika Pavlović samo im se saundtrak razlikuje.

The Boat That Rocked je priča o poslednjih godinu dana života “Radio Rock”-a, piratske radio stanice koja je 24/7 emitovala rokenrol muziku (sve što očekujete minus Beatles). U priču ulazimo preko mladog i nevinog Carla (ko iz F. Ferdinand ispao Tom Sturridge), koga mama šalje na brod ne bi ili ga njegov kum (i glavni producent) Quentin (Bill Nighy) malo “sredio”. Ono što Carl ne zna jeste da je na brodu i njegov “davno zagubljeni” otac. Carlova rok odiseja je samo jedan od primera zašto je ovaj film loš. Koristeći dolazak “novog lica” da nas upozna sa likovima i dešavanjima na brodu, Curtis vrlo brzo zaboravlja na Carla (a mi želimo da zaboravimo njegovu seksualnu epizodu), pa veći deo vremena nemamo pojma šta on radi dok je na brodu, i u priču ga vraća tek kada, svojih tetaka radi, bude sapunski raspetljavao njegovo očinstvo.




Ostatak DJ ekipe predstavlja zbirku likova kakva se mogla sresti u bilo kom periodu slavljenja rokenrola. Count (smrtno dosadni P.S.Hoffman) je nadmeni Amer čija neobrijanost i ispijanje piva su prototip “rokenrol izgleda”, a američki doprinos “slobodi govora” svodi se na to da se u etru kaže “fuck”. Njegov rival je Cavanagh (Rhys Darby) čija se pojava toliko pompezno najavi da ništa što on potom uradi za mikrofonom ne može da opravda ta očekivanja. A ribe ionako najviše lude za ponoćnim DJebačem- Midnight Markom, čije je prisustvo svedeno na par stilizovanih poziranja sa golim cicama. Nikako ne treba zaboraviti ni Curtisov doprinos ozbiljnoj provokativnosti- kuvaricu Felicity, koja je… lezbijka!


Njima su suprostavljeni državni činovnici Sir Alistair (Kenneth Branagh), čija pojava imitira imitacije Hitlera, i njemu potčinjeni činovničić čiji je karakter stao u pet slova njegovog imena- Twatt. Njihovo delovanje i mržnja prema piratskim stanicama nije motivisano ničim posebnim do igranja na kartu da su patriotske snage vezane za krunu po prirodi stvari uvek gomila spečenih i fašistoidnih kretena. Time je otklonjena i svaka opasnost da bi neki mladi gledalac “uživajući” u ovom filmu mogao da pomisli da mu od države zaista preti ikakva opasnost.




Tu negde je i najveći problem ovog filma (pored toga što je radnja zapravo serija labavo povezanih epizoda koje su u najboljem slučaju tek duhovita improvizacija na sto puta viđeni kliše)- on nema nikakvu relevantnost za današnje doba. Potpuno je zanemareno to da je rokenrol na radijima danas getoiziran u kutke u koje oglašivači retko zaviruju (što ga čini skoro bezopasanim), kao i da su mladi ljudi u velikoj meri otuđeni od ideje slušanja radija (zbog čega je ovaj na granici relevantnosti). Film, s druge strane, jedva i da budi nostalgiju za nekim tamo “danima slobode”. Jer u želji da istoriju umije, Curtis je potpuno izdebilizovao. The Boat That Rocked ne “rocka” ništa. On pre deluje kao anegdota sa svadbe nečijih roditelja na kojoj su se debeli stric i ludi ujak izponapijali i izvaćarili sve što ima sise, pa je došla policija… A mi uz krkanluk (po stoti put) slušamo o tome. Dok nas domaćica opominje da ne mrvimo na pod.



4 comments:

  1. e baš sinoć pogledao! u suštini potpisujem sve što si ti napisao jedino što je meni bilo malo zabavnije :)
    i dobar soundtrack!

    ReplyDelete
  2. u prvih 20 minuta bio sam vise skeptican prema ovom tekstu nego prema onome sto sam video na ekranu ... no, nikada nije kasno da se covek pokaje (oko 30. minuta) - film je razocaravajuci promasaj, nehoticna a temeljna sahrana RNR-a.

    ReplyDelete
  3. film je komedija, u biti... zamisljen je kao zabava a ne kao istorijski tacan ili 'onaj koji ce ispricati istinu o roku'... valjda rokerima ni ne treba tako nesto...?

    meni ne treba, i slazem se da nije sve to sto tvrdis da nije, ali to nije ni imao nameru da bude... nisam se pokajala za ta dva sata i nasmejem se kad se setim nekih delova... 'fuck' je bio big deal reci u etar, tek toliko da budemo fer prema konzervativnosti vremena...
    a ploce... eeeh.. ploce su ono cega se prvo setim kad pomislim na film. ima tu i rock'n'roll-a bre...

    p.s. sjajan soundtrack!

    ReplyDelete