16 March 2012

BERTINE ZETLITZ - Electric Feet (Columbia)

Za sve moje prijatelje homoseksualce i pedera u meni


Prethodni album Bertine Zetlitz, My Italian Greyhound, objavljen još daleke 2006., spada među moje najomiljenije sentetijenaste albume i uz njega sam provozao neke od najlepših sati na svom bajsu. Norvežanka Bertine pravi najbolji, najoptimističniji, najpravilnije rashlađeni elektro-pop na svetu. Formalno ovde je sve kao i na albumima Girls Aloud i svih onih nemačkih kopija tog benda, ali u suštini, u detaljima, u pokazateljima savršenstva ima nečeg uznemirujuće neobičnog. Pretpostavljam kao u društvu Snežne kraljice.

Šest godina pauze usledilo je zbog toga što je Bertine postala mama 2007. (blago onima koji sebi to mogu da priušte).

Electric Feet je bez problema mogao da izađe i 2006. Ili 2007. Ili 2002. Ali, verujte mi, to su sve komplimenti ovom vanvremenskom izdanju. Kemp džiberana najteže, ako ikada, zastareva (pa valjda ste pustili sebi Oči boje duge skoro?). Bertine, iako moja vršnjakinja, i dalje ima 25 godina i peva o stvarima koje tek blago animiraju moždane ćelije šesnaestogodišnjakinja širom Evrope (ničeg američkog ovde, sorry). Njen glas ima tu skandinavsku setu koju imaju sve najbolje pevačice, od one dve iz ABBA-e, preko Karen, Robyn, Annie, Lykke Li. Zbog toga i pesme koje se zovu Pretend To Dance u kojima Bertine pita nekog momka da li ona gubi vreme sa njim i mogu li samo da se prave da plešu zvuče skoro melodramatično kao i kad se Pet Shop Boys prihvate Elvisa. S druge strane album počinje stihovima Burn, baby, burn... Omot ste videli.

Iako na ovom albumu imamo dancehall fičering izvesne Samsaye (u naslovnoj temi) ovo je (u estetskom smislu) toliko bela ploča da je ta "arijevska čistota" (podebljani navodnici) izdvaja u moru pop produkcije kao nešto što u poslednje vreme, a naročito od kada je počela opsada američkih r'n'b producenata na evropsku pop normandiju, skoro i da nemamo priliku da čujemo. Iako ne peva na svom matičnom jeziku, kao, recimo, (najčešće) Mylene Farmer, Bertine Zetlitz nesporno pripada čistoj evropskoj pop tradiciji iznikloj na Evroviziji i autohtonoj transformaciji šlager formata u pop muziku osamdesetih. Taj zvuk nemilosrdno su eksploatisali St.Etienne tokom većeg dela karijere, ali uvek sa minimalnim kemp odmakom od same materije. Taman tolikim koliko je i Ostrvo daleko od Evrope. Kod Bertine se pop ili euro-pop tretira kao legitimno sredstvo za izražavanje "pop" života, dok se posebna pažnja poklanja produkciji koja melodiji treba da obezbedi adekvatnu večnost. A ako mislite da je to lako, objasnite zašto hitovi Stock, Aitken i Watermana i dalje zvuče, uglavnom, fenomenalno. No, kako je Bertine još 2003. sarađivala sa Richardom X-om ne morate da brinite da li je i dalje u dobrom društvu. Slušajući Electric Feet nećete naići na instantnu zavodljivost Calvina Harrisa već na sublimaciju elektro-pop uticaja koji vladaju kontinentom već decenijama.

Electric Feet je, da podsetim, kvalitetan, ali, ipak, "Viva Zwei" pop. Ovaj album je prijatelj vožnji bajsom. Nije kao Robyn da je delite sa svojim hipster prijateljima. Više kao vaš sasvim privatni Ajdaho.

SELEKTAH: 8/ 10

1 comment:

  1. Adil Maksutović16 March, 2012 13:19

    Ipak su Sabrina Salerno i Rick Astley vrh.

    ReplyDelete