23 December 2013

HOT COFFEE

Sumrak vladavine prava
piše: powerty


Da bi se valjano izmerio domet neke američke PR kampanje dovoljno je pogledati koliko se ona zdravorazumski prihvata ovde, na drugom kraju sveta. Pre neku godinu, na jednom dosadnom rođendanu, vodila se diskusija o upozorenjima na ambalažama raznih proizvoda kako ih ne treba neadekvatno koristiti, i to je ispravno dovedeno u vezu sa tužbama i odštetama koje su dobili neinformisani potrošači. Stepen podrške korporacijama većine gostiju bio je jedan od glavnih razloga zašto sam se brzo pozdravio sa slavljenikom i pobegao glavom bez obzira. Te životne crtice sam se setio gledajući Hot Coffee, izvrstan dokumentarac u HBO produkciji. Do njega sam došao besciljno čeprkujaći po wiki stranici najduhovitijeg Srbina na svetu – Weirda Ala Jankovica, koji se ovom društvenom fenomenu narugao u ubedljivom RATM ključu u pesmi I'll Sue Ya.

Fokusirajući se na jednu od grana vlasti – sudsku, ovaj film istražuje posledice reformi koje se u ovom upravljačkom segmentu funkcionisanja države sprovode u SAD. Materija je podeljena na četiri dela. Prvi se bavi slučajem Stelle Liebeck koja je tužila McDonalds 1994. zato što joj je prevruća kafa (82 stepena Celzijusovih) stvorila neviđene opekotine po nogama. Ovaj slučaj je vododelnica jedne od najžešćih debata u sporu korporacija i države. Korporacije su odmah smislile kovanicu “frivolous lawsuit”, vadeći iz rukava čuveni argument o tome gde idu poreski novci i kako to ludilo mora stati. U tu svrhu napravljeno je mali milion tzv. građanskih inicijativa koja su to bila samo spolja, a iznutra se radilo o vrlo dobro osmišljenoj PR kampanji koja je za cilj imala promenu američke svesti. Zapravo, istina je sasvim drugačija – Liebeckova je od lanca restorana brze hrane tražila samo pokrivanje troškova lečenja, a kad joj je to arogantno kako to samo korporativno ume biti odrečno odgovoreno, presavila je tabak. Prvo je dobila 2.7 miliona dolara, pa je kasnije cifra smanjena na 640 hiljada i nepoznat iznos dogovoren između dve strane van suda. Lavina se zakotrljala.

Ovaj slučaj poslužio je zakonodavcima u šakama krupnog kapitala da uvedu limit u visini sudske odštete (“caps” on damages) u okviru tzv. “tort reform”. Jedan od argumenata za sprovođenje ove reforme bilo je i smanjenje medicinskih troškova. Za razliku od svog prethodnika Clintona, agresora na ovim prostorima ali omiljenog u Americi zbog svog “narodskog” pedigrea, posebno je u tom smislu bio agilan George W. Bush, koji je znao koje se reči najbrže pretvaraju u dolare u društvu poslovnih ajkula (mahom iz duvanske industrije) po principu “pričam ono što želite da čujete”. Novi zakoni su doneti, troškovi lečenja su se povećali – tako je prvobitna odšteta od 5.6 miliona dolara za Colina Gourleya, dečka ometenog u razvoju usled nestručno izvedenog porođaja koji je prethodio brojnim operacijama (niste u životu videli manje dete sa naočarima) svedena na 250 hiljada dolara, što je apsolutno nedovoljno za život osobe koja nije u stanju da se brine sama o sebi.

U podeli američke vlasti, sudstvo je preostala grana u kojoj pojedinac ima kakve-takve šanse da pobedi korporacije. I to je počelo da se menja, tako što su pro-korporativne državne sudije dobijale značajne iznose za potrebe svojih izbornih kampanja (preko US Chamber of Commerce, koja nalik Federal Reserveu samo po imenu podseća na državno telo, a zapravo je korporativno čedo), koje sve više liče na one u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti. Ko se tome nije povinovao, prošao je kao sudija Diaz iz Misisipija, kome su nameštani razni sudski procesi kako ne bi mogao da se bavi svojim poslom dok najzad nije izgubio svoju stolicu. Njegova priča je poslužila kao osnova za Grishamovu knjigu The Appeal.

Pošto su korporacije dovoljno ojačale, u ugovore sa zaposlenima ubacivale su klauzulu o vansudskoj arbitraži u slučaju spora koji se po nepisanom pravilu nikad ne rešavaju na štetu korporacije. Jamie Leigh Jones zaposlila se u naftnom magnatu Halliburton koji je ubrzo poslao u “oslobođeni” Irak. Smeštena u prostoriju sa 400 muškaraca, Jonesova je nakon sve učestalijih seksističkih šala svojih kolega jedno jutro dočekala isprebijana, izdrogirana, opijena i vaginalno i analno silovana, da bi zatim bila držana u nekoj vrsti korporativnog zatočeništva. Mnogi od silovatelja su joj se smejali u lice, upoznati sa klauzulom njenog ugovora koji joj je vezao ruke za ikakvu smislenu pravnu akciju.

Prilično upućena u materiju, režiserka Susan Saladoff, koja je 25 godina radila kao advokat u slučajevima medicinske zloupotrebe, se odlično snalazi u dokumentaristici kombinujući nekoliko tehnika – red “talking headsa”, red anketa sa slučajnim prolaznicima i, naravno, potresne ispovesti žrtava korporativnog trijumfalizma na polju sudstva. Hot Coffee prilično ubedljivo pokazuje trošnost državne građevine, podrivane još od trijumfa tačerovsko-reganovske logike (iako se guru tog pogleda na svet Milton Friedman pred smrt odrekao stanovišta miniminisanja uloge države po svaku cenu). Na to mesto stiže nešto novije, savremenije, komfornije... Građeno po meri kapitala, a ne ljudi.

SLKTH: 8/10

24 comments:

  1. Da je nama samo jedne petine Regana i jedne dvadesetine Tačerove da se sklopi u nekom od jednoćelijskih organizama koji odlučuju o ekonomskim pitanjima ove države, mojoj ushićenosti ne bi bilo kraja.
    Uf te Kakakne Korporacije i kudikamo Kakaniji Kapitalizam.



    i što je najgore, sad osećam da moram da pogledam ovo kladim-se-đubre od filma, čisto da vidim u koja sve mora tera plima Čika Mora.

    w.

    ReplyDelete
  2. e da je tako jednostavno, gde bi nam bio kraj. za tog regana ti prvo treba nekoliko miliona ćebadi zaraženih boginjama (tj. u prevodu sa genocidnog drvenog jezika: dosta napunjenih pušaka i snažnih ruku), a za tačerovu ti treba još više pušaka, mornarice i topova koji moraju non stop da se puše na svim stranama sveta. kada na to dodamo i relativnu geografsku izolovanost i sad i vb o kojoj možemo samo da sanjamo, postaje jasno da svima kojima ne polazi za kefalom da shvate zapanjujuću mentalnu lenjost ovakvih "rešenja", jednoćelijski organizmi postaju nedostižni ideal.

    ali čak i da hipotetički zamislimo da je ovo što je nemoguće moguće - šta bismo radili sa tim čovekolikim razlomcima neoliberalnih ikona? je l bismo napadali granadu i foklande, valjali gudru u nikaragvi, prodavali oružje iranu? ne ne, znam, podupirali bismo talibane u avganistanu, sve za nekakanu slobodu i demokratiju, u slavu nekakanog kapitalizma i nekakanih korporacija.

    inače, w. ne znam u šta smo se kladili?

    ReplyDelete
  3. Da, a najveći levičari apsolutno nisu poznati po besomučnim masovnim i pojedinačnim ubijanjima, ratovima vođenim protiv spoljašnjih i unutrašnjih neprijatelja, klasnim giljotiniranjima čitavih generacija - i sve to pod zastavom koja se razjareno vijorila sa pijedestala Zabrinutosti za Čovečanstvo.

    Mislim, realno - ako izmerimo masu pobijenih tela U Ime Socijalizama svih tipova (od Komu - do Nacional- ... ni ne pokušavaj da se ogradiš od njih) i uporedimo sa tim navodnim ratovima vođenim U Ime Kapitalizma, probaj da primetiš tu Zelenu kap u prepunom Crvenom moru.

    uočnost nema granice.

    ReplyDelete
  4. hej, nit' sam levičar niti mi pada na pamet da merim zlo pobijenima. nasuprot tvom napornom manihejstvu, u suštini, isti je to đavo, samo što me divlji kapitalizam trenutno više ugrožava, a pitanje je da li bi se baš ovako ili ovoliko povampirio da se komunizam, još preciznije staljinizam, kao što ti tvrdiš, nije okrenuo sam protiv sebe tako što je zgazio hitlera.

    za mene su najveći levičari gramši, nestor mahno, franc fanon, baviću se tek volerstinom. ljudi koji su želeli da razumeju moć i ustajali protiv nje. od kapitalista mi se sviđa hiršman "strasti i interesi", briljantna knjiga.

    šta da ti kažem, pročitaj ako stigneš i pogledaj film ako želiš.



    ReplyDelete
  5. Ne možeš odjednom da se ogradiš od pobijenih kao mere argumenta, kada si ga sam/a povukla/o pozivanjem na ratove koji su se vodili ili se vode "zbog kapital(izm)a".

    & Slatko je kako mene "optužuješ" za manhijeski pogled na svet, a čitav tvoj tekst je zasnovan na crno-belom shvatanju realnosti (kapital VS ljudi). Not that there's anything wrong with that. Ja bih u najboljem slučaju bila šizofreni manihejista, s obzirom da su moji ideološki neprijatelji brojni - levičarstvo možda jeste najgori, ali ne i jedini.

    Ali ajde da se odmaknemo od velikih ideja, nego mi objasni na koji te način "divlji kapitalizam" ugrožava? I šta tačno znači (iz tvog PoV) ta sintagma?

    ReplyDelete
  6. pobijeni? nisam ih pominjao, samo pokretanje besmislenih ratova. tačerovka krene na ostrvo u tri pizde materine na kome živi više ovaca nego ljudi. regan obriše suzu u atlantiku koja ni sama sebi nije pretnja. za mene je i jedan pobijeni katastrofa, u tom smislu sam reagovao na to tvoje odmeravanje. degutantno mi je.

    vidi, tekst nije o meni i mojim stavovima. daću ti za pravo da je ideološki više nego što bi trebalo ali jbg, takav se porodio i ne odričem ga se. manihejstvo u njemu samom je prouzrokovano registrovanjem jasne crno-bele slike u samom filmu. to ne znači da sam manihejac i da mislim da je kapitalizam, komunizam ili nešto treće per se loše. i iako je moj lični problem sa komunizmom definisao čapek još 1924. u "zašto nisam komunista" pokojni havel je dobro to uočio kad je skovao ono "od komunista više mrzim jedino antikomuniste". konkretno neoliberalni kapitalizam je živi užas jer je jedan od aksioma u njemu sloboda bez odgovornosti za odabrane, željne profita koji kad zaseru uskoči država i spase ih da bi ponovo pravili sranja. u tome se potanko sastoji to divljaštvo koje sam ovlaš pomenuo. novac je u najboljem slučaju sredstvo, prilično mi je strana ideja da on može biti sam sebi cilj, jer faktički, kao ni vreme, zapravo ne postoji.

    iako si anonimna, kad već insistiraš ispovediću se: ovakav kakav je sad - opasno latinoamerički pre zbacivanja američke hegemonije (sad mi je stao mozak, to je valjda bilo u sklopu monroove doktrine - južna amerika je dvorište usa, pa instaliraj na čelo banana država ubice, generalčine i krimose sve dok se ne ugrožava submisija prema globalnom hegemonu) - balkanski kapitalizam me ugrožava egzistencijalno jer na mene vrši pritisak da se odreknem sopstva kako bih materijalno prosperirao, tj. od mene se očekuje da se svedem na robu i da sve ostalo na svetu posmatram kao robu. insistira da sve posmatram tržišno u situaciji u kojoj regulisano tržište ne postoji za one koji imaju (vidi pod npr. fiat - kao iz onog reklamnog slogana - zaradiše kupujući), tj. nemoguće je dopreti do njega za one koji nemaju jer samo tržište uopšte ne posluje tržišno, što znači da se u njemu ne poštuje fer plej (dakle, divlj(ačk)i je). stvara od mene kalkulanta, a ne volim da kalkulišem. onemogućava me da pošteno i dostojanstveno živim od svog rada. tera me da poštujem gore od sebe, samo zato što imaju iako to nisu pošteno zaradili (čast izuzecima). na sva moguća vrata protura ideju da je novac preduslov sreće, što je otprilike istina onoliko koliko su gojazni ljudi snažni. podstiče alavost, pohlepu, karijerizam i površnost. dakle, ubija me često u pojam i dodatno ubija ubijenu državu. pretpostavljam da bih mogao sebe da identifikujem kao anarhistu da znam šta je alternativa državi, ali pošto ne znam (a zanimljivo, u tom smislu najubedljivija mi je bila anarhokapitalistička utopija mareja rotbarda), onda vidim državu kao jedinog garanta moje slobode u odnosu na kapitalizam tj. korporacije. i ako su stvari tako daleko otišle tamo gde država zapravo postoji kao što pokazuje ovaj film, iskreno mi se diže kosa na glavi na samu pomisao šta sve ovde može da mi se desi od hajdučije "sposobnih" i "uspešnih".

    ReplyDelete
  7. Prvo, iskreno nisam mislila da sam anonimna, samo nemam wickedgirl handle na socijalnim mrežama koji su podržani na bloggeru - moja greška apsolutno, što sam pretpostavljala da znaš da se u komentarima potpisujem sa w.

    Drugo: ja naiskrenije ne mogu da prihvatim način na koji ti upadaš u paradoks po kojem sebe identifikuješ kao anarhistu, dok istovremeno vidiš državu kao "jedinog garanta slobode" u odnosu na Kap&Korp. Moja pretpostavka je da je na emotivnom, iracionalnom nivou mašineraija zvana (hrišćanska) država, kroz ljude koje vekovima identifikujemo sa njom, uspela da usadi takav strah od "prljavštine novca" i samim tim svakoga ko se bavi zarađivanjem istog demonizuje do te mere da je to postalo kulturni aksiom. Imati novac je vrhunska nezavisnost od dobre volje ljudi na vlasti. Politička nezavisnost sledi iz ekonomske, ne prethodi joj. TWist je neverovatno okrutan: sa korporacijama u odnose uvek ulazimo svojevoljno, a u odnos sa državom smo ugurani nekoliko sati po rođenju. Znači, prvo je voljno, drugo je ne samo nevoljno, nego definicija terora. A onda nas od malih nogu dresiraju da su pare nužne ali gadne, i da ako je neko kriv, krive su čike koji zarađuju (sumanuto ili sramotno?) mnogo više od nas. Za taj ne-fer osećaj života kriv je ne onaj koji je zbog sticaja okolnosti "bolji" od nas, nego onaj koji nas je naučio da verujemo da je "savršeno moralno" tom nekome oteti i dodeliti nama. I sve to ne direktno (kao ja uđem u kuću bogataša i kažem "e ja nemam dobar teve, uzeću tvoj") nego kroz posrednike, političare i državnu birokratiju, koja tom preraspodelom ne samo da konstantno dodaje i dodaje i dodaje svojoj moći, nego od nas pravi nesposobne Podanike, koji prestaju da veruju da i bilo šta uopšte funkcionisalo bez Tih Divnih Stvorenja koji čuvaju naše živote.

    Zato razumem kako sebe ne vidiš kao levičara, a da istovremeno argumentuješ stvari poput levičara.

    Ako ćemo da svodimo stvari na PR - najuspešnija i najpogubnija kampanja ikad vođena je upravo Ultimativno Opravdanje za centralizaciju moći u državi, i kontinuirano utuvljavanje u glavu svima nama da je država dovoljno moćna da nam obezbedi pristojan, dostojanstven život. Zajedno sa ovim teče konstantna negacija individualnih sposobnosti pojedinačnog čoveka i posledično, otimačina individualnih sloboda, sve kroz prizmu da ih mi ne posedujemo dok nemamo pasoš i ne pokažemo odanost nekoj državi.

    Čak i najgora korporacija ne primenjuje silu tako sistematski i tako dosledno i tako osiono kao najbednija skoro-pa-nije država koja ti pred pretnjom dugačkog zatvora otima pare svaki put kada primiš platu. U našem slučaju, u 90% slučajeva otima pare od ljudi koji nas zapošljavaju, pa je onda to valjda ok? Moj problem sa ovom slikom je etičke prirode. Zato sebe identifikujem pre svega kao klasičnog liberala. Moj odnos prema kapitalizmu je posledica - zato što je kapitalizam jedini ekonomski sistem koji omogućava ekonomske slobode.

    Ne garantuje, samo omogućava.

    To što je lakše verovati u laž da država isto to može da garantuje, pa plus da može da garantuje ne samo slobodu nego i prosperitet za sve, je mindboggling.

    ReplyDelete
  8. ne mešam se, samo dolivam ulje na vatru
    my kind of guy http://www.theguardian.com/world/2013/dec/08/david-simon-capitalism-marx-two-americas-wire?CMP=twt_gu

    ReplyDelete
    Replies
    1. "But he was really sharp about what goes wrong when capital wins unequivocally, when it gets everything it asks for."

      sign

      a kanim se već nedeljama da idem drugoj gajbi da gledam treme.

      btw, od mnogobrojnih net diskusija sa neistomišljenicima (a pakao - to su svi svi svi drugi) u poslednjih nekoliko godina, ova je by far najuljudnija. u tom smislu, nakriviću šešir 2 wicked girl

      Delete
    2. Znači savršeno se nadovezao na ovo o čemu razgovaramo.
      Ja nikada ne mogu da složim sa underlining assumptions na kojima David kroji čitavu priču:
      1. kompanijama je bitan profit
      2. ljudi rade za te kompanije
      3. svim ljudima je bitan samo profit
      4. znači društvo je propalo.

      to su neviđeni skokovi u logici.

      pa onda: izjednačavanje kapitalizma sa konzumentskim društvom. ista kritika konzumentskog mentaliteta (njihove verzije) postojala je još u staroj Atini. To je ljudski problem kada imaš izbora, ne kapitalistički. I odgovor nije da smanjiš izbor.

      I onda obamacare... wow. To je ta levičarska osionost, najopuštenije napravi đavola od tebe zato što kažeš da tako kako je zamišljen Obamacare ne može da se održi. Iz toga nužno sledi da ja želim da svi siromašni pocrkaju pred zatvorenim vratima ERa dok bogati doktori udaraju recke.

      i sasvim conveniently ne navodi gomilu rešenja koja su predlagana i pravljena samo sa idejom da se napravi sistem koji bi štitio najsiromašnije.

      jedino sa čim se slažem jeste da je politički proces obesmišljen - ali za tu visoku korupciju je krivo upravo ono za šta se on sam zalaže: New Deal država sa ogromnim ingernecijama nad svim pojedincima i nad ekonomijom.


      Delete
    3. čekaj, zar new deal državu nije upravo regan poslao six feet deep?

      Delete
    4. Pa ne baš, deregulacije jeste bilo u velikoj meri, ali većinu velikih sistema (tipa social security, subvencije i slično) je "reformisao", a ne ukinuo, i evo ih do dan danas, narasli do neslućenih razmera. mada to ipak ne umanjuje moj respekt prema njemu... realnost jeste da promene ka konzervativnoj ekonomskoj politici moraju biti postepene.

      Mada sam ja više referirala na paralelne postupke rešenja Velike Depresije i SEKe. New Deal i New New Deal.

      Pošto bih rekla da se ne gadiš na čitanje, ako imaš vremena baci pogled na ovo: http://lib.freescienceengineering.org/view.php?id=264971 Knjiga je izazvala strašnu kontraverzu, pogotovo što se tiče tajminga (izdata 2007), pa je 2008/09 često bila izvor modela ili konkretnih protiv-argumenata hendlovanju SEKe.

      Delete
    5. Evo ti kraj Obaminog inaugural govora 2008 (referira na možda 15ak issues/dešavanja 20og veka, mislim to je njegov tim birao verovatno ne pažljivo, nego kao da demontiraju bombu koja može da raznese čitavu planetu ^^):

      "This election had many firsts and many stories that will be told for generations. But one that's on my mind tonight's about a woman who cast her ballot in Atlanta. She's a lot like the millions of others who stood in line to make their voice heard in this election except for one thing: Ann Nixon Cooper is 106 years old.

      She was born just a generation past slavery; a time when there were no cars on the road or planes in the sky; when someone like her couldn't vote for two reasons -- because she was a woman and because of the color of her skin.

      And tonight, I think about all that she's seen throughout her century in America -- the heartache and the hope; the struggle and the progress; the times we were told that we can't, and the people who pressed on with that American creed: Yes we can.

      At a time when women's voices were silenced and their hopes dismissed, she lived to see them stand up and speak out and reach for the ballot. Yes we can.

      When there was despair in the dust bowl and depression across the land, she saw a nation conquer fear itself with a New Deal, new jobs, a new sense of common purpose. Yes we can.

      When the bombs fell on our harbor and tyranny threatened the world, she was there to witness a generation rise to greatness and a democracy was saved. Yes we can.

      She was there for the buses in Montgomery, the hoses in Birmingham, a bridge in Selma, and a preacher from Atlanta who told a people that "We Shall Overcome." Yes we can.

      A man touched down on the moon, a wall came down in Berlin, a world was connected by our own science and imagination.

      And this year, in this election, she touched her finger to a screen, and cast her vote, because after 106 years in America, through the best of times and the darkest of hours, she knows how America can change.

      Yes we can.

      America, we have come so far. We have seen so much. But there is so much more to do. So tonight, let us ask ourselves -- if our children should live to see the next century; if my daughters should be so lucky to live as long as Ann Nixon Cooper, what change will they see? What progress will we have made?

      This is our chance to answer that call. This is our moment.

      This is our time, to put our people back to work and open doors of opportunity for our kids; to restore prosperity and promote the cause of peace; to reclaim the American dream and reaffirm that fundamental truth, that, out of many, we are one; that while we breathe, we hope. And where we are met with cynicism and doubts and those who tell us that we can't, we will respond with that timeless creed that sums up the spirit of a people: Yes, we can.

      Thank you. God bless you. And may God bless the United States of America."

      Delete
    6. prazna obamina priča, jasno. u tom smislu najjača stvar koju sam video su republikanske maje sa njegovim likom i ispod print: "hitler gave good speeches, too!"

      pročitaću ponuđeno, tnx

      Delete
  9. hm. potrudih se da objasnim da bih bio anarhista da znam alternativu državi, a ne znam, jer mi je taj način razmišljanja najbliži kao najviše nedogmatski, biće da se obilno služim levičarskim ideologijama kako bih opisao suštinsku neljudskost kapitalizma i to me ne obavezuje da budem levičar jer su oni uglavnom rigidni u svojim pogledima i pokušavaju da uklope život u teoriju, u čemu slavno ne uspevaju. slično klasičnom feminizmu, i klasični liberalizam vidim kao ideologije koje su neupitne u osnovnim postavkama (žene su ravnopravne s muškarcima, lična sloboda ti seže onoliko koliko ne ugrožavaš druge), ali su kao vrhovne ideologije vrlo sporne (u tom smislu indikativno je šmitovo zapažanje da je "liberalizam sjajna stvar u pitanjima ljudskog karaktera a veoma opasan kao ideologija"), jer je nemoguće graditi društvo na isključivo individualnom, a bez društva, po mom mišljenju, nema ni individue i država je, sa svim svojim užasnim manama, za sad najbolje smišljeno rešenje koje stvara koheziju između ta dva elementa koji su prepliću jer, da sad ne ulećem previše u političku teoriju, jedina može da garantuje i slobodu za i slobodu od (tzv. pozitivna i negativna sloboda), što korporacije, zainteresovane isključivo za profit ni u ludilu ne mogu. ne znam da li pričaš o političkoj i ekonomskoj nezavisnosti pojedinca ili države, ali za potonju politička nezavisnost je posledica pre svega vojne nezavisnosti (primeri osim ovih "bogatih": vijetnam, s. koreja, kuba, iran itd)

    moderne države nisu hrišćanske, one su pre svega nacionalne, a kao takve su čedo baš tog i takvog liberalizma u procesu zbacivanja feudalnog uređenja i cementiranja kolonijalne otimačine, slično kao što su fašizam i komunizam njegovi kasniji offshootovi. ultimativnim opravdanjem centralizacije moći države su se prvi bavili baš liberali - pre svih hobs i teolerantni boden kao direktna preteča liberalizma, i ovo što znam iz sekundarne literature mi je dovoljno da zaključim da je mom senzibilitetu bliži taj krak liberalizma od svođenja života na trgovinu kako je to kod npr. loka, i nešto kasnije "genija buržoaske gluposti" kako je džeremija bentama prozvao marks.

    ne mislim da su pare gadne, mislim da je gadan trenutan fetišistički odnos prema njima i, veruj mi, ne treba mi ama baš ništa od bogataša, jer mi je, ponavljam, ideja slobode bez odgovornosti kontradiktorna, i volim da laskam sebi da sam potrebniji ljudima nego oni meni. ne uzimam paradoks kao manu ali iz te logičke konzistentnosti koju, rekao bih uspešno (bez ironije, najozbiljnije mislim), demonstriraš, ispada da je nemoguće da individua postane rob love samo zato što samovoljno uleće u odnose sa korporacijama. pokušao sam da objasnim da je ova teorija daleko od prakse u lokalnom ambijentu, a idealtipski si možda čak i u pravu, samo što ja tako ne vidim slobodu ni u najgorim noćnim morama.

    ReplyDelete
  10. Ok, otvaraš dosta pitanja: neću se baviti istorijom ideja, pošto generalne/ svedene priče koje ovakav forum jedino omogućava ne dozvoljavaju dovoljno finese da uđe u argumentaciju. Ajde samo da se složimo da se teoretičari, kao i praksičari, u pojedinostima dosta razlikuju međusobno, čak i kada se svrstaju pod istim -IZAM kišrobran.

    re: hrišćanska država, trebalo je bolje da objasnim, ne tako usput kao što jesam. Mislila sam na današnje države sa zajedničkim korenom u hrišćanskoj ideologiji negiranja materijalnosti i generalne hipokrizije u odnosu na novac. Znači ona tako temeljna ideologija koju ni hiljadu Prosvetiteljstava ne bi moglo dda zbriše sa lica zemlje.

    Kažeš: "[...]što korporacije, zainteresovane isključivo za profit ni u ludilu ne mogu." Ma šta bila naša očekivanja od korporacija, one postoje zato da bi donosile profit. Sve drugo je opcionalno (društvena odgovornost, ekološka odgovornost, whatever), a garantovanje društvenih odnosa i sloboda je daleko od te liste jednako koliko smo mi srbi daleko od nastanjivanja sunca i započinjanja prave "master-rase".

    Profit je telos, sve ostalo je uspešan ili neuspešan marketing.

    Mislim ne znam ni za jedan primer da je u trenutku kada kompanija gubi pare (a da nije neki co-op ili slično) jedan jedini zaposleni ikada rekao "okej, poslovali smo sa gubitkom, ajde smanjite vi meni zato platu". Ti se zaposliš i očekuješ dogovoreno, ma šta se sa profitom dešava. To je rizik koji prihvataš slobodnom voljom, uz valjda shvatanje da možeš biti otpušten/a kada shit hits the fan. valjda niko ne očekuje da čitav biznis propadne samo da bi tebi lično bila isplaćena plata? Hm, a upravo to očekivanje se dešava, iznova i iznova. Po meni je vrhunsko licemerstvo imati ovakav stav i istovremeno kuditi i ružiti ljude koji profit stvaraju - a to se masovno dešava. Najiskrenije mi nikada nije jasno to očekivanje da profit nekako ne bude na prvom i jedinom mestu - dugoročno, ako nema profita, nema ni kompanije. Ili makar ne bi trebalo da je bude.

    Kad bi se korporacije ili bilo koji biznis ponašali "ljudski" - kako od njih to očekuju njihovi najveći kritičari ili kako nas to države lažu da one rade, naša (zapadno sferična) društva bi se jednostavno raspala. Ovo ne sprečava bilo kog čoveka pojedinačno da se ponaša ljudski, ma koliko se uzdao u kapitalizam. Ali liniju povlačim kada ga neko primorava na samo jednu jedinu verziju ljudskosti koju želi da nametne svima ostalima.

    To je ona stara priča: pekar ne prodaje hleb iz ljubavi prema drugima ili potrebe da ih nahrani, već da bi zaradio makar malo više novca nego što je uložio u pravljenje jedne kifle. Šta je ovde sporno kada se isto primeni na korporacije...?

    I da budem sasvim jasna: slažem se da nema ideje slobode bez odgovornosti. To se za mene apsolutno podrazumeva, na način na koji nema papira bez dve strane. I ovo važi i za korporacije - no fucking bailouts. A za koga ne važi ovo pravilo? Za državu i državnu birokratiju, negde u manjem, negde u većem obimu. Sloboda za mene proističe iz garancija negativne slobode, a odgovornost iz pozitivne. A šta rade državni aparati danas? Suzbijaju negativnu slobodu i mešaju se, regulišu i jednostrano nameću pozitivnu.

    ((inače rasprave iz iskrenih ubeđenja su meni uvek prijatne, bez obzira na teške reči. One koje se zasnivaju na papgajskom ponavljanju klišea i sa jedne i sa druge strane tend to be hateful))

    ReplyDelete
  11. e ja ću ipak nastaviti da se bavim istorijom jer me to čini da se osećam subverzivnim u odnosu na nametnutu tiranju večite sadašnjice. već je lojola sa jezuitima skinuo anatemu s gadljivosti prema novcu, a to se kasnije pripisivalo veberu i protestantskoj etici... kod nas je malo drugačija priča, kako se odlično može videti u "oblicima svojine u našoj istoriji srednjeg veka", doktoratu vladislava ribnikara. recimo da je, kako to kapiram, nama bliži share i stream jer nikad do kraja nije "prirodno" (ok, trapav izraz, dovoljno neubedljiv je i "organski") razvijen princip posedništva, u čemu je i "svačije i ničije" imalo svoju ulogu. kad smo već kod toga, ovde je postojala samo tanka kora kapitalizma, i sad je on opet došao u drnč obliku, i nemam ništa protiv da ga nazivamo drnčom ako to jeste i da se ne tripujemo da je u pitanju dimljeni losos ili neko drugo prefinjeno jelo za šta je izmišljen pojam "tranzicija".

    meni nije jasno zašto korporacije, kada su toliko dobre, troše brdo para da izgledaju uljudno, zašto unajmljuju milione za milijarde da bi im peglali imidž. razlika u odnosu na pekara je što je njegova jedina reklama "word of mouth", što će tajno sirotinji iz komšiluka pokloniti tepsiju kifli jer mu nije zapelo da sve proda, što će deci koja se igraju pored pekare pokloniti pogačice. on ima šljaku i zarađuje ali ne posmatra svoju okolinu kao teritoriju koju treba osvojiti, već participira u njoj. ok, malo romantizujem, ali takva su mi iskustva.

    nije sporno da je postmoderna država kurton ali je takva postala zahvaljujući a ne uprkos korporacijama. kažem da je dovoljan primer sfrj da se vidi kako to izgleda u praksi kada kapital zajaše jeftinu radnu snagu koju niko ne štiti. država postoji zbog nas, a ne mi zbog nje, a korporacije su same sebi svrha postojanja i opstanka.

    delim pesimizam sa simonom i strepim da će se ova pijanka završiti tom ciglom ili kao le grand bouffe, recimo. i da, nevoljno priznajem da će ovaj užas kapitalizma zameniti nešto još mnogo mnogo gore, čime postajem svestan apsurdnosti svoje pozicije.

    ReplyDelete
  12. čija je ovo opcija?
    http://www.novosti.rs/vesti/naslovna/drustvo/aktuelno.290.html:470521-Plata-za-vreme-odmora-tanja-za-384-odsto

    ReplyDelete
    Replies
    1. po nepisanom pravilu, zakone o radu pišu oni na koje isti nema negativnih efekata, naprotiv. sad će nam ovo predstaviti kao jednu od mera reforme države. i to je isto kao kad bih ja sad renovirao svoju vilu na dedinju ili otišao da popravim tek pazareni hamer. a nemam ni jedno ni drugo.

      jašta da samoupravljačke tekovine javašluka treba ukinuti, ali korupciju ne bi trebalo menjati eksploatacijom. jer to je b-e-n-z-i-n, čudan način da se napiše voda.

      Delete
  13. Koliko ja znam sick leave ili bilo koji drugi oblik "paid time off" je procenat plate, mozda uz neki obavezan minimum, svuda u svetu. negde drzave/social security service dodaju na taj procenat, negde ne.
    Sto bi samo kod nas dobijao 100% plate kada bukvalno ne radis nista u tom periodu?

    Sad sto su kod nas plate kriminalno niske, pa je svaki procenat tragedija, je sasvim druga prica.

    Ili sto je razlika u neto i bruto plati kriminalno visoka - to je treca prica.

    ReplyDelete
    Replies
    1. bolovanje još i mogu da razumem, ali godišnje odmore ne.

      Delete
    2. voleo bih da vidim i neki pozitivan primer prihvatanja svetskih standarda, u ovom konkretnom slučaju - da se po istim aršinima nagrađuje prekovremeni rad.

      Delete
  14. @ slobodan Ne vidim tacno sta je tu neka kljucna razlika, neko bi mogao da tvrdi i obrnuto.

    @ powerty u principu se slazem, rad treba da pbude placen. E sad, koliko tacno i da li to mora biti obavezno po zakonu, to je vec verovatno mesto na kojem bi nam se misljenja razdvojila :)

    cinjenica jeste da dokle god bude ovakav zakon kakav je sada (nakaradno socijalisticki), poslodavci ce drzati gomilu radnika na ugovorima o delu i slicnim, sto je 100x puta gore U PROSEKU (znaci govorim o velikim brojevima, ne o pojedinacnim pozicijama), ako im se bude isplatilo da zaposljavaju ljude na ugovor o radu (sto nije samo stvar zakona ili necije poslovne dobre volje, valjda je to jasno), tada ce i poceti to da rade.

    ReplyDelete
  15. ne bi moralo da bude po zakonu pod uslovom da se zakonom zabrane sitna slova u ugovorima kojima se ovo pitanje između dve strane reguliše :)

    ReplyDelete