20 January 2014

EXCISION

My so cold life


Priznajem, iznenadio sam se kad sam video da ovaj film nije režirala žena. On od početka, preko kastinga Traci Lords (da, one Traci) u ulozi suburban majke dve tinejdžerke i insistiranja na feminističkim momentima, dominirajuće teme sestrinstva do histerično-melodramskog finala deluje kao postmenstrualna rafalna paljba. Međutim, film je režirao Richard Bates Jr (koji je možžžda Normin unuk). Sve to, naravno, nije mnogo važno.

Meni je uvek najlakše da kažem da je film u kome tinejdžer prolazi kroz neku ozbiljnu fazu "coming of age" film. Što ovaj i jeste. Ali Excision je pomalo i arthaus horor, satira suburbije (lokalnog pastora igra John Waters), subverzivni teen film sa jasnom feminističkom agendom (najbolji primer: prilikom gubljenja nevinosti glavna junakinja ima menstruaciju i traži od dečka sa kojim to čini da je oralno opsluži) i Lynchovski (mislim na Jennifer) postavljena melodrama sa apsurdnim egzekucijama tipskih momenata.

Ako mene pitate, film će vam se dopasti ako sve njegove tripove (a tripova ima!) pripišete metaforičnom dočaravanju tinejdžerskog ludila, a kao osnovnu temu prihvatite nemogućnost starije sestre da se pozabavi bolešću mlađe. Tako posmatrano ovo je jedan vrlo dobar film. Pošten i dosleden u svom ludilu i bolu.

Manekenka i glumica AnnaLynne McCord igra tinejdžerku Pauline čija mlađa sestra (Alex iz Modern Family pre ubucnjavanja) boluje od cistične fibrioze i njeno zdravstveno stanje je sve gore, a simptomi sve izvesnije smrti ne daju se sakriti. I bez toga, Pauline nije obična devojka. Nju uzbuđuje krv i čini se da je to jedina stvar koja joj može izazvati orgazam. Ne znamo da li je to posledica trpljenja sestrinog stanja ili moderna deformacija duha. Kako god, Pauline sve uobičajene tinejdžerske aktivnosti sprovodi tek nešto malo bolje nego Carrie.

Excision svoju satiru rasprostire na uštogljeni i očigledno aseksualni brak roditelja (eat that, Traci!), kao i na sve socijalne ekstenzije istog i pravi jednu komično-realističku scenografiju unutar koje Pauline sve više biva pritisnuta idejom smrti, koja se u snovima manifestuje kao ultimativni trenutak (seksualnog) uzbuđenja. Bates možda nije baš najbolje stilski izbalansirao ova dva sveta pa oni povremeno deluju nepotrebno teatralno i izveštačeno, a povremeno E.R.-ovski naturalistično (mislim na odeljenje bolnice, a ne seriju). A čini mi se da ni AnnaLynne nije dobila baš najjasnije instrukcije oko toga kako treba da nam dočara svoj lik, ali i uprkos tome on je ispao kao neka vrlo uvrnuta Pipi duga čarapa, sa dovoljno momenata da nam bude draga.

Sam kraj je trijumf ženskog ludila na svim nivoima. Scena zagrljaja sa različitim tipovima vrištanja daje pečat odgledanom i na vrlo bolan način miri majku i ćerku, ostajući ambivalentna u pogledu toga koliko razumevanja je zapravo majka ispoljila za situaciju.

SELEKTAH: 7plus/ 10



No comments:

Post a Comment