28 January 2014

WE ARE WHAT WE ARE

... ali ne znamo šta radimo


Kako je i zašto došlo do rimejkovanja arthausičnog horora Jorgea Michela Graua Somos lo que hay u Holivudu samo dve godine nakon što je ovaj film tu i tamo podigao poneku prašinicu, mahom kod publike verzirane za horor (i uvek voljne da vide kako njihov omiljeni žanr pokušava da zakorači na teren drugih), nije mi poznato. Film nije bio hit, a osnovna premisa (kanibalizam) nije baš nešto što ima naročit potencijal.

Zadatka se prihvatio Jim Mickle, čiji je prethodni film Stake Land bio hvaljen na nekim mestima koja posećujem, ali bojim se da su nakon gledanja ovog rimejka šanse da pogledam taj film još manje (mesto 3247. je eliminisano sa liste čekanja). Koliko se sećam Grauov film nije imao neke ekstremne postavke- porodica kanibala živi u gradu. kada otac umre, počinje proces restruktuiranja obaveza, a samim tim i preispitivanja da li je to jedini način da se porodica prehrani. Nebavljanje uzrocima postavke ostavilo je prostor da film zaživi kao solidna studija karaktera kojima su bizarne okolnosti samo sekundarna stvar (ako se neko seća bolje od mene filma, ispraviće me ako grešim).

Mickel se dao u neko, poprilično somnabulno, kovanje pred-istorije koja bi objasnila odakle porodica kanibala u ruralnoj Americi (Delavar). I sad tu imamo strašnu zimu, porodicu koja umire od gladi i oca koji donosi krvavu odluku i sve je to protkano time da čim im je bog dao tu mogućnost, mora da ju je i "preporučio". Mnogo godina kasnije naslednici te porodice žive u kodu "jedenja ljudskog mesa", ne znamo zašto (jer više nije "strašna zima"), ali deluje da je Mickel hteo da tu bolesnu odluku prikaže kao deo tradicionalne religiozne zatucanosti koja "sve guta".

Tako dobijamo film koji nema baš puno logike, davi se u poplavi sopstvenih religioznih parabola sa apokaliptičnim slutnjama, a kulminira u vrlo nejasnim odlukama "kreatora", a potom i "agresivnim" reakcijama njegove dece tj banalnoj postavci u kojoj deca naterana na kanibalizam beže iz svega toga tako što "pojedu" svog oca. Što je nekako smislena, ali ovoj priči neprimerena metafora za sve religiozne sekte.

Baveći se očigledno samo pametnim porukama svog filma Mickel je potpuno zanemario da njegov film treba da ima neku zanimljivu radnju koja se ne svodi na bespotrebne i/ili pseudo-radnje svojih glavnih junaka, skoro potpuno lišene ikakve psihološke uverljivosti.

Bićete zbunjeni. Ali not in a good way.

SELEKTAH: 1/ 10

1 comment:

  1. bate, evo da doprinesem mojom glavom recenzijom originala http://kerovodja.blogspot.com/2011/06/somos-lo-que-hay-we-are-what-we-are.html

    ReplyDelete