30 March 2015

OSKAR/ FEST/ WHATEVER: ESCOBAR: PARADISE LOST

Život. Kao na filmu


Zamišljam nemoguće: seo sam ispred televizora i pustio televizijski program da odluči o filmu koji ću gledati. Kao nekad davno, subotom uveče. I počinje film. O Escobaru. Iako ne piše da je "prema istinitoj priči" ja podsvesno stičem takav utisak, jer piše vreme i mesto dešavanja radnje. Dva brata, Kanađanina, početkom devedesetih dolaze u Kolumbiju i na obali mora počinju da grade svoj "raj", školu surfinga. Post- Beach hipi život u senci siromaštva i kriminala. To vrlo brzo shvataju. I tad počinjem da naslućujem kakav će ovo film biti i koliko "televizijski (a sve hoću da kažem "televizičan"). Jedan od onih koji drži pažnju i posle se zaboravi, i možda vaš ćale (kao što bi moj) na kraju kaže "strašan film!". Nenametljiv ambicijama, bogat sadržajem. Dinamičan.

I bez obzira što ga je režirao glumac Andrea Di Stefano, kome je ovo prvi film, Escobar: Paradise Lost je zanatski skoro perfektan. Iako deluje kao da se bavi mogućim (ili verovatnim) događajima i da mu je to, zapravo, najveća vrednost i draž za gledaoca, on nezavisno od atraktivnosti svojih aktera funkcioniše kao odličan triler sa neverovatnim ritmom. Da se neko kojim slučajem potrudio da fotografiji da miris i ukus filmova sedamdesetih ovo bi bio jedan od esencijalnih biografskih filmova ove dekade.

Da nastavim gde sam stao o tome o čemu je film- mlađi brat se smuva sa zgodnom Kolumbijkom Marijom koja endžioovski pomaže izgradnju klinike u malom mestu, čiji je patron, njen uja- Pablo Escobar, u zajebanoj interpretaciji Benicia Del Toroa. Inicijalna fasciniranost Escobarom i familijom, kao i činjenicom da čovek na svom imanju ima privatnu izložbu dinosaurusa u prirodnoj veličini, kao i zoološki vrt, vrlo brzo počinje da pokazuje svoje naličje. Film iskusno počinje najavom kraja, a potom nas pušta u flešbek koji vodi do tog trenutka. Jeste sve deluje kao kliše, osim što uspeva da ne bude. Mlađani Josh Hutcherson (koga znamo kao gladnog Peetu) ima dovoljno dečačke oči da kontrastira zaleđenom Beniciovom okeanu.

Di Stefano nikada ne dopušta da njegov film previše pobegne od mladog Hutchersona koji je pravi junak ovog filma, uprkos Escobarovoj besmrtnosti i Beniciovom gabaritu. On nosi refleksiju Escobarovog pada, na njemu se najbolje vidi kako galantni psihopata izrasta u surovog bednika. Di Stefanovo insistiranje da obojica kod istog boga traže spas čini ram ovog neobično i neočekivano pesimističkog i depresivnog filma. Ključna rečenica "No one escapes Escobar" koju izgovara jedan od njegovih pomoćnika na samrti ovde rezonuje trijumfom mnogo moćnijeg i unverzalnijeg zla, kome je Escobar bio samo privremeno sredstvo za ostvarenje cilja.

Osećanja sa kojima vas ostavlja Escobar: Paradise Lost nisu ona koja ste planirali da aktivirate tokom gledanja ovog "filmića" (naročito na teveu, subotom uveče). Di Stefanov film vešto plasiranim i neeksploatacijski postavljenim prikazima "trijumfa zla" na kraju ostavlja utisak metaforičnog bavljenja biografijom jednog od onih lidera koji su sve u životu postigli "trijumfom volje", recimo. I u tom trijumfu dobro je odigralo svoju ulogu prvo naivnošću, a potom glupošću. Iako je sve  vreme bilo dobro i radilo u interesu dobra. I poverovalo da u svakom zlu ima trunka dobra.
Bog, nažalost, nije naročito odgovorio ni jednima, ni drugima.

SELEKTAH: 9minus/ 10

No comments:

Post a Comment