03 April 2017

ARRIVAL

Naučno-fantastična lingvistika


Kad je naučna-fantastika u pitanju mislim da lakše nasedam na no-brainer koncepte kakve plasira Roland Emmerich, nego na one koji traže tumačenje i razmišljanje. A još teže na one koji izgledaju kao takvi. Poput ovog.

Između koji-god-da-je razlog koji je spojio lingvisticu Louise sa vojskom Amerike u pokušaju da prokljuvi način komunikacije sa pridošlim vanzemaljcima i onoga koji je u sličnim naučno-fantastičnim blokbasterima spajao nespojivo, meni nema neke naročite razlike. Naročito suštinske. Sem ako ona nije bila "chosen", što onda ozbiljno dovodi strategiju njihovog dolaska u pitanje. Tj, zar nije moglo sve malo diskretnije.
Ali onda ne bi bilo ni filma, jel da?

U ovim filmu, lingvistica Louise dok dekodira jezik (pismo) vanzemaljaca u isto vreme lagano shvata i nešto drugačiji princip funkcionisanja vremena. Na kraju kad sve shvati, sve shvati. I koja je njena uloga u svemu tome. Ono što mi tada shvatimo jeste da je uloga Jeremy-ja Reinera, koji se dobar deo filma vrzmao beskorisno oko nje, zapravo samo kao rezervoara sperme. Jer niko živo ne bi poverovao u emocionalni "kontakt" koji se između njega i Louise uspostavlja kad ona sve shvati.
I to mi je "minus" recka.

Druga stvar, tiče se režije Denisa Villeneuvea. Prilično sam siguran da nekada ni njemu samom nisu jasni njegovi rediteljski postupci niti film koji iz istih nastaje (Enemy), ali ovde prvi deo filma, koji se doima kao flešbek, pati od nedostatka "detalja" koji bi nakon "što sve shvatimo" trebalo da nam objasne zašto je nešto izgledalo kako je izgledalo. Drugim rečima, Villeneuve nam je Louisein prolazak kroz tmurni deo svog života prikazao kao nešto kroz šta ova prolazi kao da ne zna šta će se dogoditi, a ne kao da zna. Apsolutno nema nijednog detalj(čić)a koji bi sugerisao postavku koja se otkrije na kraju filma.
I to je isto "minus".

Pretpostavljam da je Arrival film o žrtvi koju je jedan čovek spreman da podnese i o poprilično nekonvencionalnom načinu na koji saznaje šta mora da uradi. S obzirom da nas svojom trik režijom Villeneuve na početku filma ubedi u jedno, i mi ožalimo Louise, kada na kraju filma shvatimo da to moramo da uradimo, bojim se da naš emocionalni danak izostane, jer našu pažnju kidaju svemirski brodovi, kineski generali, ludilo... A ne ona. I njen čin. Čemu naročito glupo doprinosi Villeneuveov rutinski prikaz budućnosti kroz objavljivanje njene lingvističke studije o vanzemaljcima, a ne bavljenje onim što je čeka.
Nisam ni razumeo kako je Louiseina žrtva morala da se podnese. Jer ako je budućnost zacrtana tj nepromenljiva, onda Louise nije imala izbora. Sve je moralo i moraće da se desi. A ako nije, zašto nije sebe poštedela njenog najbolnijeg dela. Zar najbitnije (regulisanje pozicije vanzemaljaca za dalju budućnost njih samih i Zemljana) nije već odrađeno pozivom generalu?
To mi nije jasno.
A i Amy Adams mi je previše tvrda i plastična za povereni emotivni zemljotres.

Na kraju, dok se ne sasvim ne otkrije o čemu se radi, Arrival ima nešto od intrigantnosti i misterije Monsters (2010) ili District 9 (2009), ali nakon toga teško je ignorisati monotoniju i repetativnost gasovitog mastila, hobotnica-korena i činjenice da ništa drugo u filmu i nije moralo da postoji. Pretpostavljam da na drugo gledanje sve izgleda kao kopija filmova/ideja M.Night Shyalamana.

Arrival može da se tumači i kao metafora za to da uzrok svih sukoba leži u nemogućnosti adekvatne ili ikakve komunikacije, kao i da anticipacija i prihvatanja naše zajedničke egzistencije retroaktivno može da kreira put do njenog postojanja. Pretpostavljam da dijalog Zapada i (Bliskog) Istoka čezne za lingvisticom poput Louise, jer svi ostali akteri su apostrofirani u filmu (ostavljam po strani ulogu Sheene Easton u svetskom zajedničkom poretku).
Ali ja tu ne nalazim neku naročito autentičnu perspektivu.

Prva polovina Sicario i dalje, po meni, ostaje najveće Villeneuveovo rediteljsko dostignuće.

SELEKTAH: 4/ 10

No comments:

Post a Comment