GREEN BOOK

Ne znam da li biste se složili sa mnom, ali jel' da da bi bilo moćno da na početku ovog filma piše "Not based on a true story".
Mislim da bi to ostavilo veći utisak.

Green Book deluje kao da bi mogao da bude "novi prototip oskarovskog filma", angažovan, ali u isto vreme zabavan i gledaocu koji je tu samo zbog filma.
Green Book je, kao što ste već svuda pročitali, i "reversed Driving Miss Daisy", ali ne samo zbog zamenjenih uloga "belih i crnih figura", već i zbog primarno "reversed" odnosa u tonu i tretmanu "škakljivog" materijala, što je, čini mi se, najveća vrednost ovog filma. Što ni priču, a ni sebe nije shvatio preozbiljno. A sve to vešto je realizovano insertovanjem Petera Farrelly-ja na rediteljsku poziciju. Da, Farrelly-ja od There's Something About Mary i Dumb and Dumber pedigrea.

Viggo Mortensen igra Tony-ja, Italijana koji svoju porodicu prehranjuje raznim poslovima od kojih su neki i izbacivač iz noćnih klubova i mali-od-palube za lokalne mafijaške bosove. Kako nam uvodna scena objašnjava, on je pametan, namazan i sposoban da se snađe u svakoj situaciji, ali i dovoljna sirovina da ga to limitira u napredovanju na socijalnoj lestvici (ono sa hotdogovima). Taj i takav Tony sticajem okolnosti postaje vozač renomiranom, crnom, gej pijanisti, Dr Donu Shirley-u. Na turneji po američkom jugu tokom šezdesetih!
Da, stvari stoje tek malo bolje nego da je neki Gianni pred kraj tridesetih vozao jevrejskog, gej pijanistu na turneji po severnoj Nemačkoj.

"Green Book", po kojoj film i istoimeni memoari (Tony-jevog sina) po kojima je nastao, odnose se na stvarnu knjigu koja je u periodu rasne segregacije u Americi služila crncima da znaju u kojima hotelima i kojim restoranima mogu da borave kada se nađu negde na jugu Amerike ili njenoj unutrašnjosti. Kao metafora, ona je demonstracija otvorene rasne diskriminacije i neprirodnog insistiranja da u "modernom američkom društvu" svako ima svoje, nepromenljivo, mesto. Naša dva junaka, svako na svoj način, to pokušavaju da promene. Tony nastupa iz zdravorazumske, "ulične" logike da niko nema pravo da mu govori šta da radi i da je to "američki način", dok Dr Don svoju turneju tretira kao misiju prkošenja normama, tihu demonstraciju sile i, na izvestan način, "trijumf njihovim sredstvima".

Green Book svoju prijatnost, pitkost i šarmantnost relativno brzo pronalazi u svojim glavnim akterima i njihovom prijateljskom, neumivenom i uverljivom odnosu. Farrelly, pametno, više insistira na njihovim klasnim razlikama, pa čak i životnim filozofijama, udaljavajući priču od rase, da bi ih približio kroz "agree to disagree" polazište, u kome i jedan i drugi prihvataju onog drugog kao autentično drugačijeg. Boja kože kao problem dolazi u njihove živote tek na terenu turneje, i taj problem pre svega želi da pokvari rutinu i harmoniju njihovog odnosa, koji je sve prijateljskiji, te njegovo "rešavanje" ne dolazi kao nekakav moralni imperativ, već kao logičan nastavak njihovog zbližavanja i razumevanja. Što sve gledaocu prija, jer mu niko ne bode oči propagandnim porukama, i pri tome ga solidno zabavlja, zavaljenog u njegovoj "srednjeklasnoj poziciji", u "smejanju" onima ispod i onima iznad na društvenoj lestvici. I to je momenat koji ovaj film apsurdno lukavo koristi da nas sve ujedini u "posmatranju" onoga što se dešava drugima, skoro kao da to nije naš problem.

Pitkosti Green Book pomaže i to što je "roud muvi" te svežine i novih momenata u njihovom odnosu nikada ne manjka. A film, srećom, ne juri oskarovski zlatni presek, te su "edukativni" momenti ovog filma oličeni kroz to što crnac uči belca "poeziji" ali na primeru pisanja poetičnijih pisama svojoj ženi, dok belac uči crnca "crnoj kulturi" kroz ljubav prema KFC piletini i Lil Richardu, što u filmu nije plasirano kao odveć "insenzitivno" za milenijalske čuvare morala, već kao nešto što je izgubljeno (i pronađeno) u društvenom prevodu onog doba.

I Viggo i Mahershala Ali su sjajni i bilo bi šteta da njihov duo ostane nenagrađen zbog gej dabra s brkovima. Jer obojica su nam pružili staroskoravsku glumu, punu detalja, nijansi i šarma, u novooskarovski obrađenom materijalu, gde priča i likovi okupiraju našu pažnju, a ne ono što oni reprezentuju.

Ako Green Book ima manu, onda je to, pored nepodnošljivog "it's a wonderful life" kraja, i neka vrsta predvidljivosti, i u onom što će graditi dinamiku ovog filma i načina na koji će on stići do svog izvesnog ishoda. Green Book je otprilike As Good As It Gets nekih 30 godina ranije u kontekstu rečenog.

SELEKTAH: 8/10