14 June 2013

PONI HOAX - A State Of War (Pan European)

Ovaj album sadrži više konfliktnih emocija nego neudata tridesetogodišnjakinja


Iako se njihovim istoimenim debijem (iz 2006.) nisam pozabavio već duži niz godina čini mi se da im je ovo najbolji album. Da su Blur postali Franz Ferdinand to možda i ne bi bilo tako bitno i za vas ostale.

FUCK YOU, I'M YOUNG@HEART!

Poni Hoax zvuče kao Talking Heads, za neke, potencijalno manje zahtevne, današnje hipstere. Lakoća je tu, ali je promišljena. Baš kao i dah zlatnih post-new wave vremena (prigušeni reggae u Winter Seal, recimo).
Na momente, na tužne momente, podsećaju i na The National. Srećom ta vrsta pseudo-ozbiljnosti ne prevagne. Često. Jer na, srećom vrlo retke, momente zazvuče i kao Editors nekada.
Inače, ovo je vrlo veseo bend. Dečački poput Blur, još uvek ne potpuno "came out" kao Franz Ferdinand.
Imaju čak i jednu pesmu koja se zove Young Americans i zvuči kao Bowie(jeva Young Americans). Bez blama i sa srcem na pravom mestu.
Slušam ovaj album već danima i smutila su mi se svi ti utisci i tu smućenost vam direktno prenosim.
Ovo je jedan letnji album. Za moj ili vaš KST svejedno. Za devojčice i dečake od dvadesetak godina koji samo što su izgubili... "edge". Da se neko u LCD Soundsystem stvarno zabavljao moglo je to i ovako (pada mi na pamet da bi ljudi mogli da steknu pogrešan utisak da ja imam mnogo toga protiv LSD SS, a nemam. Ponekad su mi čak povod za skretanje sa teme).

Poni Hoax su Francuzi. Hvala obrezanom penisu pa to ne znači da su kao Phoenix! Ali znači da umeju sa suncem, kao i Daft Punk.
Ima ih petoro i upoznali su se na pariškom Konzervatorijumu.
Imaju dva albuma, debi i Images Of Sigrid (iz 2008.), najveći hit u karijeri im je singl Budapest na kome gostuje/ peva Olga Kouklaki (koju možda (prepo)znaju oni u intimnijim vezama sa francuskim elektro/house popom). I prilično sam siguran da ih vrtim u Moć veštica od kada su se pojavili. 

FUCK YOU, I WAS THERE!

Iako raznovrstan, mislim da je A State of War najkompaktniji Poni Hoax album. Iako su i dalje tu, dve klavijature koje su vukle njihov zvuk ka plesnijim, electro strukturama sada kao da su povile glavu i pristale da se stave u službu stadijumskijog, Coldplay rocka- sve, naravno, u okvirima pomenutih referenci. Pretenzije na "veliki zvuk" su veće, iako je seme i dalje sa opskurni(jih) polja. A i sklonost ka brejkovima i samodeushićenizaciji je primetna.

Ovo su pesme uz koje se da voziti automobil (čak i bez spuštenog krova), uz koji se može skakati (u vodu ili po zemlji), prisećati najvećih hitova Blur i/ili Jean Michele Jarrea (There's Nothing Left For You Here) i živeti u ubeđenju da je melanholija stanje duha koje nas, ipak, odvaja od drugih. Poseban doživljaj za ovo poslednje rečeno priuštiće vam Nightclubbing disko balada Life In A New Motion. Bowie je nekada pravio ovakve stvari, a posle njega Pet Shop Boys, a posle toga sam porastao i mazohizam iz dokolice postao je neizbežna realnost. Zato dobro razumem. Zato ćete i vi.

Na kraju bih da spomenem Leaving Home Again. Jebote kakva stvar! Još ako imate muda (unlike me) da skačete sa padobranom... Sedamdesete, osamdesete, devedesete, nulte, post-nulte, sve na jednom mestu. Dodajte Get Lucky i letu ne treba treća pesma.

SELEKTAH: 8plus/ 10

3 comments:

  1. Treba mu http://youtu.be/ciHHbJJywY0 dok čekaš devetu dvadesetinu 500 pesama prljavih južnjaka. ,) Neam pojma, nesuđeni paša bezuspešno pokušavao da me navuče na PH (zato i nije suđen); možda ni ja nisam ubo (s) Marnie: Crystal World, ali zasad mi se čini da je to zvuk leta, iako mi se album manje sviđa posle više slušanja, ali omot je lep.
    Old Apparatus super, Dourado opasna stvar, a U kući izuzetan film, ježio sam se sinoć konačno...

    ReplyDelete
  2. fini lepi PH, ok i Marnie, ali recimo da mi Cermony "tek sad otkrio" Anne von Hausswolff, bolje lezi. isto misljenje za Peela, jedino mi se ne dopada sto je skupljao odesecene nokte u kesu, kao uspomenu za potomke, mislim.

    ReplyDelete